Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ŽENSKA RUKA… I ONA KOJA PIŠE

 

Prošle je jeseni moju od straha stisnutu šaku, u kinu potražila i pokušala razmrsiti jedna druga ženska ruka. Prelijepa ruka prelijepe mame školskog prijatelja mog sina. Dok su njih dvojica mrvila kokice po tapisonu za prigušivanje, film na platnu je doživio rez i zamijenjen je drugim potpuno osobnim, u mojoj glavi. Nimalo autorskim, jer – nisam imala baš nikakvu kontrolu nad scenama koje su se ubrzano premotavale i zasjenile tekuću adrenalinsku američku produkciju za koju smo prelijepa mama i ja jedva dobile karte, i ja sam na nekoliko ekrana istovremeno vidjela češke kadrove svih roditeljskih sastanaka, školskih priredbi i slučajnih susreta u predvorju škole koji nas čekaju u preostalih pet obveznih godina. Dok je meka i nježna ruka čekala da umrtvljena moja oživi, dok su glumci na platnu playing dead, a moja ruka, kažem – još i više – scena koja je meni najteže padala bila je ona iz petogodišnjeg slijeda kojoj smo prvoj bile na udaru: ona u kojoj se pale dvoranska svjetla, titlovi putuju vertikalno gore, a nas dvije trebamo pogledati jedna drugoj u oči. Vidjela sam jako nejasan kraj. Moje misli su tražile crveno EXIT.

 

~

Zima u Zagrebu. Kraj godine opasnog življenja, kraj godine velikih promjena…

Ne znam da je Zagreb, ne znam da je zima. U svojoj četrdesetdrugoj zaljubljujem se u ženu. Bolećiva. Opijena. Ne mogu je smetnuti, ne mogu je istjerati… ni dimom ni metlom ni tamjanom. Čekam je, pratim je, a ona bježi, ali kao da kaže: “Ja sam srna klecavog koljena… nanjuši mi trag”, ja je onda puštam da ide, da izabere smjer i ritam i gdje i kamo i koliko i kako dugo mojim venama, a onda je slijedim kroz nju samu kao kroz maglu. Pa je hvatam u stisak čvrst i blag, i vidim najednom… stisak moje ruke je muški stisak. I hranim je i češljam, i odijevam je i razodijevam, kao dijete i kao ženu, kao jutarnju i kao nocturne… Daje mi se, pa onda ne daje mi se, kao glog je bodljikava, kao kamilica blaga, i ne znam je još, ali znam sve rane na atlasu njene kože i sve one ispod tog pergamenta. Oblikujem je kao od mekog voska, svu bijelu i podatnu i poduprtu mojim rebrom. Prije sna je ipak puštam, pa joj zabrinuto i nježno kažem: “Čuvaj se.”

A ona kaže: “Čega? Baš ništa nam se ne može dogoditi.”

 

~

Rekla sam da nikad više neću pisati o tim stvarima. Često sam baratala tom riječi; nikad, pa je ubrzo proigrala, kao lošu kartu, ali svejedno, neka nikad ne ćutimo kao velike odluke, nego kao vlastite granice: bedem koji se zove “vlastita koža” ne da se ni zajahati, a kamoli preskočiti. No eto, neke stvari se naprosto dogode bez nas samih, pa i one koje eto uzmu sve što je naše. U jednom proredu sam je srela. Nije mi bila slična, ali nosila je ime koje je bilo moje i nije znala kamo ide. Zaljubila sam se u vlastitu likinju. A ona me ispisala ženskom rukom.

“Baš ništa nam se ne može dogoditi.”

 

~

Žene koje pišu oduvijek sam zamišljala kao usamljene hodajuće misterije. U stvarnom životu ispalo je da su žene koje pišu hodajuće misterije koje vode život o kojem je neukusno i pitati.

Ali ako će nekoga nekad zanimati što je bilo kad su se upalila svjetla u kinu… nadopisat ću jednom taj kraj bez njezine pomoći. Svojom rukom.

To je iz mog života.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.