Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

OKRENUTI I DRUGA LEĐA… PISANJU

Niz uspravna leđa mi se još kotrljalo more, dok sam izgovarala: “Moram se vratiti ipak. To je jače i od morskog zova.”

Gledala sam je, bosu i pretežno golu i vidjela da mi vjeruje. Onda sam pogledala u pučinu sa željom da je zapamtim ovakvu, samo zato da bih se kasnije mogla mučiti s mišlju kako sam i nju izdala, pa rekla:

“Znaš, ja sam prema onim kronikama i sretna i nesretna bila. Toliko sam sretna i nesretna bila, da je pravo čudo kako se nisam utopila. Namjesto da ronim pod suncem, sjedila sam zalijepljena za ekran pod mjesecom, pa i opasno ronila po sebi. Na dah i na uzdahe. Ali utočište je često tamo gdje smo najizloženiji. Gdje nam nitko ne čuva leđa.” A onda sam se nasmiješila: “Ali ne brini, može se pisati i sretna. Pisati sretna… to ti je kao plivati leđno.”

Malo kasnije, dok sam je gledala kako se utapa pa izranja iz valova, na isti onaj način koji me očaravao kada smo imale osamnaest, rekla sam sama sebi:

“Vraćam se. Leđno.”