Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

SREDNJAK U ZRAK

Čistila sam ribu na svojoj terasi i našla se oči u mrtve oči s tom nekom… sitnom, i okrenula sam glavu odmah od tog mirisa kojim je odisala; vonj utrobe koja jede samu sebe, nutrina iz koje se ne bi dalo sastrugati ni nešto srca u tragovima… ni od glave, ni od repa, i htjela sam je tek zamotati u neki rijetko prazan papir, da je slučajno svojom riječju ne dotaknem, ja riba koja se orječujem u more, ali… dotakla sam je, ipak. Riba od pučine neoprezno sam dotakla onu od porta svojim mekim jagodicama, u otrovnu oštru bodlju koju je uperila u mene. Krv je potekla u jednoj trotočki stanke, nije šiknula usklično uopće, ali ja sam sunula svoj ranjeni srednjak u zrak, uspravila ga prema nebu, pa takva – posturom potpuno prilagođena besprijekornoj krvnoj slici, s dovoljno željeza, a ako treba i olovnih slova – smrsila: “Više ne padam u nesvijest kada mi vade krv.”

~

Poslije sam slikala more u zlatnom rezu, a bez rezova. Još poslije sam promijenila ribara. A i prije.