Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

LEĐA / NESPORAZUM SA SUNCEM U OSAM TOČAKA

 

Samoća je portret leđa. Dječji crteži moje kćeri znaju da su Sunce koje izlazi i Sunce na zalasku – dva različita portreta Sunca. Jedan pokazuje lice, drugi potiljak. Njezina mama… jutarnja, of all people, Suncu portretira jedino lice.

Dovoljno je poštena da ne kaže kako zazire od lica; pa ona se zaljubljuje u lica momentalno. Sposobna je zaljubiti se u lice, u oči, u osmijeh… i u čekaonici pod temperaturom. Uvijek spremna i u prolazu ukrasti najljepše od ljudi i više ne vratiti. Dovoljno je poštena da kaže da zato lica zaziru od nje. Više od pola njezinih stežućom blendom ulovljenih portreta, portreti su odlazaka. Nedavno je rekla u oči: – Naše želje nemaju naše oči. Naše želje baš uvijek imaju naša leđa.

 

~

U dijagnozi je pisalo:

… displastični nevusi lijevo skapularno, desno skapularno, lijevo lumbalno, na desnoj natkoljenici ekstenzorno, na lijevoj potkoljenici ekstenzorno, na desnom koljenu, desno lumbalno i na lijevom koljenu.

U bolnici su me pitali: “A za koga ste to čuvali?” Za koga? A za nekog nježnog doktora valjda. Mjesta mog nesporazuma sa Suncem. Treba ih ukloniti, kažu. Baš kao i sve točke nesporazuma.

Oduvijek sam bila lunatična. Sunce me proziralo providnu, pa mi vraćalo milo za drago. Kada bi me nalazili u mijenama kako slijedim trag svoj mjeseca nepokolebljivim korakom mjesečara i očiju širom otvorenih u mrak… sve do praznog kreveta dimenzioniranog za dvoje – dani su me kažnjavali, a Sunce me uporno vraćalo u ogradu i žigosalo mi put svojim vidljivim znamenjem. Mjesec mi nikad nije ostavio vidljive tragove na epidermi: usnule mete unose mrlje samo u pogled, sva druga ljepota ostaje nedirnuta.

No eto, sad sam sa svoje kože morala izbrisati ono što se nekad smatralo znakovima sreće. Sreća koja je mjesto nesporazuma sa Suncem. Koja se po koži pretražuje lupom. U koju se sumnjivo upire prstom i stavlja ju se na popis za uklanjanje. Ah! Uzdahnula sam, pa natipkala:

– Idem danas ukloniti neke sumnjive madeže. Piše osam komada. Ali ne dam sve odmah. Padam u nesvijest već od vađenja krvi. Dat ću samo one na leđima.

Otpisala je:

Tako treba. Kad se daješ – daj se polako,

a ja sam pomislila kako uputa nije mogla doći na pogrešniju adresu, pa u ime sreće, već ujutro dala sve od sebe. Skinula sam bluzu, ostavila hlače i dala se dvaput. Leđno.

Lumbalno…

 

~

Navečer onda: grad na kraju bolnice.

U mraku gradske noći u koji sam izašla, i u kojem se po defaultu slabije vidi nego na mom uobičajenom jutarnjem mjestu pod Suncem na izlasku – bolje sam se vidjela kroz tuđe oči. One koje ne znaju ništa o koraljnim ožiljcima od uklonjenih nevusa. Pomislila sam:

“Bože kako sam samo snađena u svijetu, kako sam samo savršeno uklopljena. Bila sam se potpuno otuđila. Trebam više ovako živjeti, trebam više ovako blistati. Kako sam uopće zaboravila na ljekovitost ovakvih večeri, i zašto?”

I nazivala sam stvari pravim imenima, i bila svjesna da su mi dovoljne samo prve i jedine šanse, i odlučila češće izlaziti, vidljivo žariti, duže ostajati… A onda sam ustala i rekla: “Moram ići.” Nisu ni pisnuli u siluetu mojih leđa na odlasku. Već odavno znaju da ta koja su meni neuhvatljiva i njima lažu.

 

~

Kod kuće otpisujem:

Moram promijeniti svoj portret. Svoj en face. Kada mi netko ponovno upuca razum s leđa, ovaj put ću presuditi u njegovu korist.

(Ako to učini nježno.)