Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

REBRA

Više nego u nož pod prstima on gleda u mene i ja osjećam da znam što misli.

Dok reže jedre pome iz istočnijeg raja, on eto misli da sam žena više i od Eve, pa i ovakva s potpuno ravnim grudnim košem, jer sam JA ta koja je sva od rebra, jer sam i svoje i muško rebro samo… ono koje već dugo nemam… i znam da misli da mi zbog toga nedostajućeg muškog, više svih od mojih drugih nejasnih nedostajanja, evidentno i opet nedostaju konkretne tri kile. Vidim sve to jako dobro, pa namjesto o hrani, odlučim progovoriti o nečem drugom…

~

“Ispričaj mi opet o limoncellu…” kažem, a on počinje ispočetka, baš kao da sam ga pitala prvi put:

“Počinješ s limunima, naravno. tri žuta, tri zelena. Limuni su kiseli iznutra, ali imaju slatku koru za razliku od nekih ljudi ponekad…”

Tu me uvijek pogleda i nasmiješi se, ali kao da, recimo, neki ljudi ponekad imaju neke veze sa mnom, i ja taj dio baš nikad ne razumijem, ali eto… volim baš taj dio.

“… pa jako pažljivo oguliš samo žuto i zeleno… To je ono što ćeš potopiti, što će dati onu aromu koju tražiš. Bijelo moraš potpuno odstraniti. Potpuno. Bijelo daje samo gorčinu.”

Govori dalje spajajući svoje riječi meko i polako, a meni taj ritam donosi čudan osjećaj izgubljenog vremena i nejasne krivice, pa brzo ubacujem svoje riječi u njegove, kao specijalce maskirane u bezazleni osmijeh:

“Koliko dugo ih ostaviš tako… potopljene?”

“28 dana. Najmanje 28 dana.”

“I…”

“I zaboraviš na to. Vratiš se svom životu. A njega pustiš na miru na nekom njegovom tamnom mjestu.”

Uvijek kad kaže – “neko njegovo tamno mjesto”, kaže to kao da to neko mjesto ima veze s nekim ljudima… kojima se on smiješi.

“A što ako želiš probati malo prije? Okusiti… Samo malo.”

“Ne! Ne, ne i ne! S limoncellom se ne smije žuriti!” kaže, a ja znam da je žurba o kojoj govori neka njemu daleka nepoznata boljka, koju ja preuzimam samo kao grešku razmazane vjeđe na koju volim biti upozorena.

“I onda ga okusiš nakon 28 dana?”

“Da. Onda ga okusiš. Pa ako je u redu… skuhaš slatki sirup, tek toliko da otopiš šećer u vodi – ne smije potamniti. I dodaš. Ako nije u redu… ostaviš na njegovom tamnom mjestu još malo.”

Kad ponovno kaže – “na njegovom tamnom mjestu”, iako je to samo ista razmazana greška ljepote na vjeđi, sigurno bi bilo lakše da je nisam osjetila kao čvrst stisak oko zapešća. Ali on nastavlja meko i ne preskačući otkucaje jednostavno kaže:

“I na kraju… vidiš, to je samo limun i šećer i piće, a ustvari… to je čarolija. Čekaš, čekaš i čekaš to malo čarolije koju onda kušaš polako.”

I to je dio koji najviše volim… koji sam ja čekala.

~

Sjela sam. Uzela ribe. Uzela kruha. Slagala male zalogaje u svojim tankim – “prstima k sebi”, pa si podmetala i svoje srce pod njih.

Toliko puta me kukavno otkucalo. Toliko puta sam bubnjajući tim prstima ot-kucala ja njega. Dok sam slušala kako više ne krulji pod rebrima, poluizgladnjelo i zaboravljeno, dozivajući me s onog mjesta gdje sam davno zakopala sebe, zagrabila sam još malo iz zdjele.

Već sam sedam gladnih godina tri godine gladna.