Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

GLANDULA LACRIMALIS… ZA UMJETNE SUZE

 

Automehaničar nije imao sliku obnažene ljepotice na zidu. Rekao je: “Dođite popodne, sve će biti tip-top.”

~

Od svih tjelesnosti najviše se grozim tramvajskih. Čak i kad su posredne. Recimo maloprije: hladno sluzavi muški kišobran dijagonalno podignut, koji mi je punih pet minuta tvrdo upirao u križa, gurkao se u gužvi između mog spuštenog lakta i izmičućeg boka, u gužvi, dok se tramvaj polako, neartikulirano i bez sluha kretao po svom jedino mogućem putu kao da mu je to prvi put; cimao se, kretao pa onda naglo kočio podižući naše nestrpljenje do granice nepodnošljivog; dok je tegobno razmicao gusto tkivo grada i probijao se kroz njegova živa vlakna uskraćujući nam brzinu i ritam za kojima smo žudjeli. Osuđeni jedni na druge jedva smo disali čekajući trenutak u kojem će se vrata napokon otvoriti i napetost popustiti, a čitavo to vrijeme mene je još i ta kratka, crna, zdepasta muška stvarca netaktično gurkala u neposustajućem taktu. A onda baš kad smo, teturavi i stiješnjeni na nesigurnoj podlozi, osjetili da je kraj možda ipak blizu… jer nam se vozilo napokon pokrenulo kako spada, jer je konačno krenulo kliziti bez zastoja i glatko, a onda čak oslobođeno, brzo i snažno uznapredovalo po pravcu i u smjeru koji mu pripada prodirući poput klipa kroz srž stvari – taj se uzdignuti kišobran, poljuljan još jednim ipak neočekivanim kočenjem, naglo spustio i zamijenio svoj uspravni položaj u rukama vlasnika za drugi; manje drčan… klonuli. Kad se s tupog vrška sklopivog pomagala sva nakupljena i impregnirana voda u teškim kapima slila niz moje nogavice, lice njegova vlasnika uvenulo je kao suha biljka. Izraz ušiljene koncentracije zamijenila je bezlična mješavina očaja, isprike i posramljenosti. Procijedio je: “Oprostite”, i na Trgu, pokunjen, brzo izašao van. Uostalom, kao i većina muškaraca s kojima sam podijelila vožnju u tramvaju i s kojima nikad nisam i neću imati ništa. Odahnula sam. Imam nešto protiv kišobrana generalno. Gubim ih ili me opterećuju. Imam baš sve protiv tramvajskih bliskosti.

Branim se kako znam. Nemam kišobran i izbjegavam tramvaje. Kisnem ili se vozim autom. Ali kad svoj auto ostavim u rukama majstora od zanata iza čijih leđa ne vise slike uzbudljivih ljepotica, u tramvaju čvrsto stežem remen kaputa ispod kojeg nema više ama baš ničeg bogznašto uzbudljivog.

Ipak, vlasnik kišobrana koji je bockanjem svoje olovke muljavo ispisivao pozivnicu na nešto, pitaj Boga što, on je, kladim se, na svoje oči vidio zgodnu ženu koja je, na nesreću, ignorirala njegovo dozivanje. I koja je iziritirana, tek čas prije nego je neslavno izišao, ledeno pogledala njega.

Ne peče me savjest; na stražnjem zidu tramvajčevog kokpita lijepo piše da su minusi i vani. I kiša koja pada je ledena, a čovjek s kišobranom kojeg sam tako olako izgubila sada se negdje već s razlogom šepuri raširenim. Ili je možda ipak stisnut i u sebe skupljen. Kišobran, čovjek – kako to uopće razlikovati? Ali znam da čovjek nije dugo plakao za mnom; ni muškarci ne plaču. Ili imaju drugo agregatno stanje suza. Kao… kiša u led. Riječi u vjetar. Kao to: “Oprostite!”

Stežem remen svog kaputa još čvršće, za nekoliko stanica ću i ja izići. Na ovoj – ekskluzivni dućani za savršena uzbudljiva tijela. U izlogu lutke u kaputima. Nude se. A zakopčane. Kako? Kaputi su im još na visokom zimskom sniženju, to su oni minusi za koje sebe varamo da su plus. Ipak, ja se nikad nisam trošila u svrhu podizanja.

Neki dan mi je M. u Sedmici u kojoj imamo svoj stol i koja nije tramvaj nego zavičaj, pričala kako je u braku u kojem se seksala dvaput godišnje – mahnito peglala kartice. Tako je varala sebe, dok ju je varao muž. Jučer sam na posljednjoj stranici knjige koju mi je posudila našla ispisanu računicu. Od pozamašne svote kredita kojeg je digla nakon razvoda, odbila je redove prozora, lajsni, parketa, keramike, maleraja… Na dnu, ispod dvostruko podvučene crte pisalo je – “12 kuna”, a u zagradi – “Hrenovke?”

No, ne pegla kartice više. Kalkulacija joj podijeljena, ali posve ne-dva-smislena. Parni vikendi su za djecu. Neparni za ljubavnika. Na displayu mog tramvajskog kalkulatora pak, osim negativnog, solo -1°, piše još i: Frankopanska. Datum: 02. 02.

Drugi drugi” Koji čudan prizvuk u izgovoru nečeg što bi me trebalo smještati u vrijeme. Zvuči više kao razbrojavanje za neku igru: “Ne ti, ne ti, ne, ni ti…” Za neku potrošenu mladost.

 

~

Tip na crvenoj stolici, ajmoreć – “mladić”; neki roker wannabe zarobljen u samo svojoj slušalicama začepljenoj glavi u kojoj ne čuje ni vlastite misli, ako ih uopće ima, ako on uopće misli tom glavom, ne diže se starici koja se uz njega drži za šipku drhtavim ohrašćenim rukama. K tome sluša glazbu toliko glasno da ona ipak probija van. Još jedan anonimni kišobran ulazi u moj prostor.

Nekad je bilo lakše. Nisu svi klipani imali slušalice i pravili se ludi, ludi 100 na sat dok se vozimo 20. Nekad sam imala i dovoljno strasti da vrisnem na svakog koji se ne bi ustao nekoj kao tužna vrba povinutoj bakici. Ja bih kriknula, a on bi se dignuo odmah, jablan uspravni.

 

~

Na drugoj strani tramvajskog prolaza – starčić sa slušnim aparatom. Gledam ga. On je bio mladić u vrijeme Tramvaja zvanog čežnja. Ili još prije, teško je reći. No izvjesno; ja stojim u sredini, u tramvajskom prolazu i na ničijoj zemlji, na razmeđu mladosti i starosti koje sjede, svaka s jedne strane, svaka iz svojih, hjah, onemoćalih razloga; stojim tako i mislim – možda je to sljedeća razvojna faza. Možda je moje golo uho tek prijelazni oblik. Mislim, klinička slika i tako mi je već okrnjena. Onom okulistu u najboljim godinama rekla sam: “Gledajte…” – smještajući se prikladno odabranom riječju u fokus njegovog profesionalnog interesa – “ne vidim više baš ništa.” A on, da li zbog prikladno odabrane riječi, ali fokusirao me prvo neprofesionalno, to sam baš jako dobro vidjela. Tek onda me pogledao stručnim okom. U jednom času dijagnosticirao je ostatke vodootporne maskare u mom. U drugom mi preporučio umjetne suze. Te kupovne… u tekućem agregatnom stanju, njih sam, sad vidim, možda čak i mogla probati. Na kraju je razočarano zaključio: “0,5! Pola! Malo ste izdramatizirali gospođo.”

“Ja?”

OK, jesam. Uvijek sam. I možda se zato sve potrošilo. Strast i ljubav, u istom paketu s mladosti. Ali zašto se onda ne vozim rasterećeno? Zašto zbrajam koliko pluseva stane u minus i od koliko se slomljenih dvojki ne sastoji jedno cijelo. Zašto moja olakšana zrelost nije i – mir?

 

~

Uz mene klinka kojoj bih mogla biti mama, ali – sad me podsjeća na mene. Tražim joj mane. Istetovirano “L O V E” na nadlanici; mislim – dijete drago, s koje si ti planete pala, dobro da nemaš još i “P E A C E” otisnut kao deklaraciju, pokaz, godišnju kartu.

A možda i ima, tko zna; desnu nadlanicu ne vidim; u toj ruci drži mob i bjesomučno tipka prstenovanim palcem, ljubavni SMS bit će, možda i imaš PEACE draga moja, ali ni ti nemaš mira. Lijevom se drži za šipku, tek tako, mogla bi i bez toga, jasno je po načinu na koji joj tijelo pleše u vožnji, usklađeno i podatno; ni kaput joj nije krut nego joj šapuće oko koljena; ne trebaju joj oslonci lakonogoj brezi; ali zašto si, glupačo mala, iznad svakog svog krivog prsta; svakog – osim tog palca, otuđenog, sakrivenog i savinutog iza šipke – naslovkala tu riječ? Riječ koju još nisi potrošila, ma kako bjesomučno tipkala; ali je passé generalno… ovako na nadlanici; i koja se raspala u slova – mala, a KAPITALNA; rastavljena sedlima između prijevoja tvojih zglobova, koja sad razrogačeno gledaju u mene, a ja u tebe – polusažaljivo.

 

~

Kontrola ju je izbacila je iz tramvaja. Krivotvorila je kartu. Nisam joj stigla reći da…

 

~

Može slomiti se, stati, okrenuti se, preokrenuti, potrošiti; postoji prva, zadnja i brojne stanice između, a ti voliš serijski, a nekad i paralelno… i možeš se zaljubiti nasmrt nekoliko puta, možeš svaki, ima i takvih slučajeva, ali doživotno se zaljubljuješ samo onaj zadnji; kad je imaš, sretna si, lijepa, mlada, luda i mahnita… ma koliko da si stara; nekad je polupaš, nekad se osuši, potone, ali ne da se jedno jutro ubiti na mah, ipak – može se zato gušiti dugo, iako to uvijek traje bar dva trena predugo, gušiti živu ljubav znači dignuti obje ruke na sebe, i lijevu i desnicu, ali može se, a kad uspiješ, uglavnom – preživiš, iako nekad i ne, nekad umrete zajedno; ima crte lica, siluetu, ime, boju kose i ti možeš prstom uprijeti u to lice, ime, čovjeka… ima i granice, zovu se razočaranje i nepremostive su; kad boli – boli nepodnošljivo, ne umije boljeti – pomalo, kao što nikad nije – potaman, ali možeš dodirnuti to mjesto, pukotinu, ranu, metu… i ima joj lijeka, a lijek je opet ljubav, neka druga, ljuća rana, čovjek.

Čežnja je druga stvar. Ne zove se ničijim imenom, nije savršena, ne da se nadmašiti, preboljeti, pobijediti, preživjeti… traži si mjesto, organ nositelj, razloge, granice, lijek, stanicu, MIR. Ne nalazi ga. Vozi nas u krug cijelog života. Ne postoji silazna stanica za čežnju.

 

~

Silazim na svojoj stanici. Za nekoliko sati ću preuzeti svoj auto iz ruku majstora kod kojeg ga ostavim dvaput godišnje. Usput ću kupiti umjetne suze.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.