Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ZASPALA NOGA

 

Koliko sam puta samo čekala D.-a poslije gitare u hodniku škole, umorna, željna kraja dana, povratka domu. Ipak, stajala bih uvijek. Stajala bih i gledala u otvorene učionice u kojima je nastava već završila, a stolice bile okrenute na stolovima, stajala bih s osjećajem da sam i sama naglavce, da bih sada trebala biti kod kuće uz drugo dijete koje je tamo samo, stajala bih prenestrpljiva da sjednem, ignorirajući svoj umor, stajala bih želeći ubrzati preostale minute mog čekanja kojima je sada slobodno gospodario nevidljivi profesor i koje se nisu slagale od sekundi na mom satu, nego od otkucanih ritmova na satu koji je bio njegov sat i koji se upravo odvijao s druge strane vrata… stajala bih kao da bi moje sjedenje nekako moglo usporiti moje vrijeme, produžiti čekanje, kao da ću spremnošću za pokret ubrzati tren u kojem će vrata oživjeti, kao da ću prije vidjeti ono kretanje kvake prema dolje koje će pokrenuti neka meni nevidljiva ruka, a koje je ustvari to što ovdje čekam, jer u tom trenu – jednako uglazbljenom i s jedne i s druge strane vratnog krila; sinkronom, istovjetnom, bez zadrške, bez kašnjenja, bez pomaka u fazi… i na tom malom mjestu u svemiru koje mogu precizno definirati, eto: “lijevanoželjezna kvaka”, na koje se mogu i fokusirati… pa i to činim, i koje čak mogu čvrsto obuhvatiti, iako se susprežem… na tom će se mjestu napokon sresti dva vremena koja usporedno, a tako različitim brzinama teku. A onda potpuno i konačno odvojiti. Moje će vrijeme otpasti kao gangrena s centralnog vremena, i poslije tog trena, te kratke putanje jedne kvake u njenom jedino mogućem smjeru, ja ću opet zadobiti sve svoje stupnjeve slobode, i moje će vrijeme opet biti moje, i moje će dijete opet biti moje, i sve će opet biti u redu, a sve ovo čekanje više se neće računati.

Dok bih tako čekala, gotovo strmo, ušiljeno i uspravno… a u niskom startu, uvijek bih prisluškivala solfeggio kroz zatvorena vrata, puneći znanjem o glazbi svoju gluhu tišinu, i baš uvijek bi mi se sve to što bih čula činilo užasno kompliciranim za jednog devetogodišnjaka, pa još u devet navečer, a nakon čitavog dana ovoga i onoga, pogotovo jer su ostatak grupe činili isključivo trinaestogodišnjaci, pa je i izričaj profesora bio prilagođen tom – ipak nešto starijem uhu i umu, i ja sam, dok bih lovila te duge, komplicirane rečenice na meni potpuno nepoznatom jeziku, a koje su nadilazile neko meni shvatljivo prva, druga, treća, četa – bila zabrinuta. Jer kao po zakonu spojenih posuda koje žedno upijaju jedna iz druge, koliko sam zdušno gomilala vlastite umore, toliko sam brižnije skrbila o snu svoje djece. I iako bi devetogodišnjak izlazio kroz ta vrata jednako svjež i neokrnjen, nisam se mogla othrvati svojim sumnjama, i tražila bih pri povratku njegovo lijepo lice u retrovizoru, ček i između semafora, i tražila bih možebitne sjene na njemu, i istina – ne bih ih nalazila, ali svejedno… brinulo me to, jako. A onda jednom nisam izdržala, nego sam ga, zabrinuta, ipak pitala:

“A jel’ imate barem neku pauzu između gitare i solfeggia?”

“Kakvu pauzu?”

“Pa ono… odmor.”

“Nemamo.”

“Nemate?! Pa zar ti nije naporno bez prekida svirati i slušati čitava dva sata?

Pogledao me jako začuđeno: “Što bi mi bilo naporno? Pa čitavo vrijeme sjedimo.”

 

~

Vrijeme nekih lekcija daleko je iza mene. Gitara je počela ponovno, ali u drugom terminu, a ja… Sjedila sam puno ovih mjeseci, puno previše. Nitko ne voli čekati, ništa ne oslabljuje kao čekanje, ali ja zapravo ne volim ni sjediti. No eto; bila je to takva faza… ili nekoliko njih. Pisala sam sve svoje vrijeme. I nevrijeme.

Kada sjedim obično zavinem svoju oko noge stolice u dvostruku omču; zakačim je stopalom kao kukom, da si ne pobjegnem, da se privežem, da se prizemljim, da se zihram – ne da ne bih pala, nego… Da ne odletim?

I jednom jako, jako davno, zabunom sam umjesto noge stolice tako zaomčila list nekoga tko je sjedio do mene i s kim sam tjednima, iz večeri u večer vodila nadasve duge i činilo se tada – jako pametne razgovore, ono tjednima, iz večeri u večer… jer iako je afekcija bila uzajamna, on je bio potpuno u skladu s mojim visokim kriterijima pomalo čudan i još posve gratis – nadasve zbunjeni matematičar… i sve bi to sigurno ostalo zauvijek nerazjašnjeno i matematički gledano – nedokazano, da nije bilo čudne i spiralne putanje moje noge, koja je za razliku od one izvjesne i zacrtane – jedne metalne kvake na granici dva svijeta, bila posve neočekivana i nepredvidljiva. Uglavnom: dva su se različita svijeta spojila i ispalo je to jedno od the sjedenja.

Ali sada, sada se za razliku od D.-a onda, ćutim od sjedenja umorna preumorna, i osjećam sve snažnije kako mi se mišić napetog bedra otpušta… i koljeno isto… i nategnuta tetiva, a stopalo polako mijenja kut i vraća se u kanon, i ćutim penjanje trnaca po listu i buđenje zaspale noge. Ono što osjećam posljednjih dana je da malo pomalo – otpuštam kuku.

A i onu pitanja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.