Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

GLAVA GORE

Oko ponoći vraćala sam se s izložbe portreta u nekoj maloj galeriji i stajala posve uredno pred hotelom Jadran u svom kokpitu, čekajući da auto ispred mene skrene lijevo. Auto iza mene kojeg je, poslije će se pokazati, vozilo lijepo, plaho i smušeno muško biće sedamnaest godina mlađe, zabio se u moj svom silinom. Jak trzaj u tankom vratu, radio bez glazbe s pola metra izvučenih crijeva žice u mom krilu, sve standardne zvijezde na nebu, ali koliko tek neotkrivenih – čudo jedno, pa onda slabost, “tko sam, što sam”, istovremeno mučnina i “lijepo mi je ovdje”, pritrčavanje ljudi koji brutalno razmiču moje tek iskreirane zvijezde nad ničijom zemljom kojoj sve više pripadam tu pred hotelom Jadran, prodor njihovih glasova kroz zvučnu kulisu moje glazbe uvijek dovoljno jaku da prikrije baš sve moguće uzdahe, zabrinuti uzdasi koji ovaj put ne pripadaju meni: “Gospođo… jeste dobro?”

“Ma dobro sam”, kažem slabo. I izgubim svijest.

Nekoliko sati nakon urednog stajanja ispred hotela Jadran, a namjesto na Jadran bez metaforičkih dodataka spremam se u Jadransko osiguranje, čestitam si kako životom efektno povezujem razbacane pojmove u nadrealne cjeline, razmišljam kako mene kad krene – krene me, krene me pa i onda kad uredno stojim na kolničkom traku, gledam u posve izgužvani pleh auta koji je jučer izgubio i svoje oznake i fizionomiju, pa onda odmjeravam i svoj vrat. Oko fotografkinje utrenirano samo za odočno šacanje metaforičkih dodataka i pjesničke slobode, kaže mi – pet i pol centimetara dulji.

“Pa ako ovo nije – glavu gore na terenu, zlato, uistinu ne znam što jest.”

Navečer gledam u rendgensku sliku svog profila koja mjeri istu metu, isto odstojanje. Onda je uredno vraćam u žutu kovertu i odlažem na katalog jučerašnje izložbe. Čestitam si još jednom, sada na nehotičnom vlastitom postavu: od galerije rendgen sličica koje su na mene ispucali ove sezone dalo bi se cijelu jednu ženu sastaviti.

S kojom mi je svaka sličnost pogibeljna.