Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

LOVAČKA PRIČA… IZ ŽENSKOG DLANA

 

Misle isto: – Evo nas, na istoj smo točki kao prije 20 godina.

Jedino… povijest se ne ponavlja. Jedino… sada su zamijenili mjesta. On je tu, ona tamo. Pa eto, žao joj je zbog onog što je onda rekla… bijesno i tužno: “Završit ćeš jednom star i usamljen”, jer on to jest, ali njoj nije lako gledati kako joj jednu po jednu razotkriva rane po vitalnim organima, počevši od srca.

“Misliš li da sam ovo zavrijedio?” pita je tiho, a ona onda otvara njegov dlan, suh i naboran od previše gaža, pa prati kažiprstom liniju njegova života… unatrag, i kaže: “Ne znam ništa o zakonima karme”, ali dok to izgovara, vidi da joj je jagodica zastala u onoj noći u kojoj je bio jako bolestan, a ona ga je molila da ne ide na svirku.

Otišao je ipak, ali sve to noćas nema ama baš nikakve veze; jagodica je samo njezina, linija samo njegova, pa čak i ako ta scena više pripada onoj duljoj pruzi s koje je poslije ona otišla, bolesna. Svejedno sada na tren preskače i na taj kolosijek… prstom, pa polako prolazi i njegovu liniju ljubavi, iako… i tako je uvijek sve znala o bezbrojnim urezotinama po njoj.

Kaže joj tiho: “Hoćeš li opet biti moja muza?” a ona ne zna što reći. Nije uspio razmrsiti njezine zapetljane linije večeras, i ne zna da jedna muza ne bi smjela moći zamijeniti mjesta, osjetiti da je on tu, a ona tamo. Ipak, ne otvara mu oči, previše je njegovih meta sama danas pobrojala, nego radije pogleda u svoj dlan, pa kaže: “Ja mogu sve što neću, pa i biti tvoja muza.” A onda ga skupi, nasmije se, pa još doda: “Jedino više ne mogu biti tvoj plijen”.

Premda to i nije tako smiješno: njezina crta života dvaput mjeri jednom siječe da je točno 20 godina i ona lovac.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.