Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

DEVETKA, ALI NEMATEMATIČKA

Nisam gladna… ni razgovora. Ne mogu jesti, ne mogu ni govoriti, taj drugi umnjak naprosto – nema kamo.

“Preuska glava”, rekle su još davno druge muške. Kimale su mudro iznad slike mog zdravog i čvrstog ugriza u koji se brutalno ubacivao prvi umnjak, a ja sam imala 40° i 25 godina. OK, bila sam mlada, gorjela sam i tako non-stop, ali ovu je upalu trebalo stišati preko reda: uvijek samo labavo povezana s tinjajućim tijelom i srčanim stihijama, sada je i preuska glava bila u životnoj opasnosti.

“Najkompliciraniji slučaj ikada”, rekli su mudraci još, malo me zaliječili, pa dlijetom i čekićem odštemali prvu mudrost iz mene, a mene nije utješilo ni to što mi je bol ekskluzivna, niti što je glavna od mudrih glava zainteresirana.

I sada, dok mi se mudrost nedvosmisleno daje tek drugi put rastom još jedne neupotrebljive devetke – u mojoj glavi bubnja: “Prestara si za ovo… Prestara si za ovo.”

Prestara sam. Jesam. Ne znam, možda se sporo razvijam jer mene rast uvijek boli. Ali svejedno – puno sam tvrdih oraha zubima slomila od tada i trebala sam moći prorijediti cijeli jedan biserni niz kliničkih slika potpunih upaljenosti. A nisam. Jer ne rastem, nego bolno urastam u sebe, jer mi je sva životna mudrost i tako anatomski uvjetovana, jer sam nepodnošljivo bolna i osjetljiva u svojim nepristupačnim kutovima. Na nekom mom tamnom mjestu?

Ne znam, kažem. U idealnim su uvjetima četiri tvrde mudrosti potrebne za kompletirati jedan zreli ugriz, ali ovdje, eto, ništa nije zrelo, ni idealno, niti potpuno. Tek krivo preventivno. Čupam iz korijena, čupam i ono lijepo, čak i prije nego nikne, čupam… ne čekajući da prođe ni devet i pol tjedana, niti 28 dana, pa… čak ni noć.

Ipak, ovo sada… ovo treće je nešto posve drugo.

Ovog ću iščupati iako boli.

~

Ostavila sam i njega.