Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

OPET DRINIM KRIVE PRAVE / DRUGI GLAS

Od predugog stajanja “zaspu” mi prsti. Utrne glas. Kad se zaboravim u nekom tekstu – patim.

Prije ili kasnije morat ću se izbaviti, znam to – ne volim nigdje ostaviti neki nevažeći dio sebe, neki suvišni organ, odumrli ud… pa ni u priči koja je zanijemila. Ali za svaku priču, postoji samo jedan ispravan glas, sve drugo tek je buka i kloparanje, a od svih koji se meni nude, a nju svojataju, ja moram zajahati baš njega, poput vala, da bih došla do sebe. Ili to ili – pisati kući propalo. Drugih načina nemam. Još uvijek ne znam imitirati sebe, a i strah me; uvijek postoji realna opasnost da ću ustvrditi kako ipak imam sreće, jer se čak i tako ne razumijem.

Svoj posljednji glas pustila sam u jednom trenu zaigrana životom i ne brinući previše, baš kao što smo, djeca, ljeti puštali našu papigu da leti. Navečer bi se, dozvana našim grlenim glasovima kojima smo cijepali sumrak, vraćala s iskustvom još veće slobode. Slijetala je u uvijek otvoren kavez koji smo pružali nebu, godinama. Osim jednom. Eto, tako je bilo. Dvaput. Lakomisleno sam pustila čitav jedan glas, jer sam, možda, u zagrade utjerivala tek još jedan san. Ili tako nešto. A onda sam dugo stajala praznih ruku. Tog ljeta osamdesete i ovog sada dvijeičetrnaeste, u čijem međuvremenu sam živjela neke zlatne kaveze i često pisala o pticama.

Ono jednom, nisam uspjela dozvati svoju tigricu. Večeras, pokušala sam još jednom. Izvukla sam snop listova jedne priče, napravila od njih rog i dozivala se bezglasno, puna želje i bojazni, cijepajući zvukove morskog sumraka svojom koncentriranom tišinom. Razmaknula sam žice i otvorila vrata jedne priče koja je zanijemila.

Njezin glas… vratio mi se s iskustvom još veće slobode. Glas prvog reda. I bacio me u moje neuredne redove. Jutro me našlo na terasi, kako jašem na krijesti samo mog vala.

Opet drinim krive prave. I znam kako dalje.

Svojim glasom. Svojim trkom.