Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

IMPLANTAT ZA GRUDI / NISU KRV SUZE

 

Ima mjesec dana i toliko dugo je gladna na mojim prsima. Nemam prsa, ali svejedno želim biti najbolja mama. Plače neprekidno. Ne ispuštam je iz ruku. Ispod grudi, na mjestu na kojem mi je puklo srce, i danas je vidljiva pukotina.

 

Ima tri godine. Budim je. Pita tužno: “Zašto moraš ići raditi?”

“Da ti mogu kupiti igračke, haljine… da možemo jesti.”

Ne zna ništa o svojoj iskonskoj gladi. Kaže: “Ja ću onda radije biti gladna.”

 

Ima pet. Ja baš stojim na najvećoj pustopoljini života.

“Mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir.”

Ne znam, ali znam da ću preletjeti i ono što bih trebala prešepati.

 

Šest godina. Držim njezinu trepavicu i bolno znam koja prevelika želja leži u njoj.

Pita plaho: “Jel’ se može dogoditi da se neka želja ne ispuni?”

Skupljam glas u hrpu i izgovaram rečenicu za koju znam da će zauvijek oteti komadić djetinjstva… da se neke želje nikada ne ispune, da postoje takve želje, ali da će se zato ispuniti puno drugih.

Kaže kroz suze: “Ali ja uvijek zaželim samo to.”

Tada shvatim: možeš ostati živa i kad umreš od tuge, jer si morala spustiti brklju želji djeteta kojeg voliš više od života, da bi oslobodila put sebi.

 

Ima sedam, leti u putanji zvijezde, djevojčica koja zna mušku špagu i riječi koje zaokreću svijet. Slomila je ruku dvostruko spiralno, ostaje u bolnici danima, tamo još dvaput lome i ravnaju tu malu ruku, pa stavljaju u oklop od gipsa. Ispod oklopa prisebne mame, meni su slomljena moja krila. Suze naše djece su djeca naših suza, znam to dobro, pa skrivam svoje. A onda vidim da je od prvog svog plača zapravo ona mene štitila od drugog smjera te istine. Dok steže moje prste svojim malim bolnim dlanom kaže: “Znaš, dobro je da ne mogu svi napraviti takvu zvijezdu. Bila bi gužva na nebu”, a ja znam da ću u njemu uvijek naći onu količinu zraka koja je potrebna za disanje, ako se moj čamac prevrne.

 

S deset: “Hoćeš li ti zauvijek živjeti sama?”

Mislim – hoću, ja tu nisam čak ni ateist, da bi bio ateist trebaš imati ideju Boga, ja nemam ni ideju tog Boga i nikakva promjena tu nije moguća, ali svejedno, jer je moram očvrsnuti, pa makar i neistinom, tu malu djevojčicu razvedenih roditelja koja još pati, i pokazati joj da je život po definiciji nepredvidiv, bar je moj uvijek bio, kažem: “Nikad ne možemo znati što će biti.”

“Znaš… kad prođemo ispod vlaka ili nešto, ja uvijek zaželim istu želju. Ja zaželim…”

Pomislim kako će naglas izgovoriti da još vjeruje u mirenje dva nepomirljiva svemira, a ja ću onda jedva preživjeti ono što dobro znam – da je još nepomirena.

“… da se ti zaljubiš u nekoga s kim ćeš živjeti. Da ne budeš sama.”

Ispod nepostojećih grudi, na mjestu na kojem me crpi srce, ona hrani mene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.