Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

GLEŽANJ

“Ako te ta šuma zove trčati dok si ovako umorna, dok ti je noga u tom stanju… onda je ta šuma tvoj neprijatelj.”

Smijala sam se. Rekla sam: “Smiješna si, znaš? Da moj neprijatelj! Ne poznaješ ti moju šumu.”

Lonac ide na vodu dok se ne razbije, a gležanj na šumsku cestu koja se koristi na vlastitu odgovornost. Zvala sam je pola sata kasnije ponovno, u suzama. Plakala sam, pokajnica, bolno i neutješno. Jer ne treba mi ortoped da mi kaže s čim trebam prestati. Sve znam. Jedino ne znam kako se prestaje trčati. Ponavljala sam: “Reci mi kako se prestaje trčati, reci mi kako se prestaje trčati…”

~

Ne znam… U Ozovu Michaelu sve je započelo rečenicom: “Volim riječ gležanj” – koju je izgovorio on, a Hannah je onda ženski nadogradila i kule i gradove, i dubinu i širinu iz te kratke izjave, da bi se na kraju ispostavilo da, kao i obično, muškarci kada nešto kažu iza toga ne stoji ništa osim onoga što su rekli, pa je tako riječ gležanj jednaka kao i riječ lonac, i da je on, za ne povjerovati, govoreći gležanj mislio na – skočni zglob!

Svejedno… jer ga trčeći iskrenem svako toliko, jer upravo plačem s vrećicom zaleđenoga graška na nozi, jer nisam od rebra nego od koljena, jer sam životno razglobljena od života, jer letim samo zato da bih imala više prostora za posrtanja, i najvažnije – jer mislim da je između ta dva lika u knjizi kao i uvijek podbacio život… i da i taj slučaj, potpuno jednako kao i baš svi moji slučajevi, samo govori o snazi riječi, a to što poslije život može ispasti promašen i lažan – e to je slaba točka života, pa ajmo malo poraditi na životu, a ne degradirati riječi, uglavnom… zbog svega pobrojanog, čak iako znam da sam ma kako iskrena bila – nabrajanjem samo naudila Istini: ja nikad neću prihvatiti da je riječ gležanj jednaka riječi lonac. Nikada.

Najljepši citat iz knjige je: Moj pokojni otac često je znao reći: “Snažni ljudi mogu učiniti sve što žele, ali čak ni najsnažniji ne mogu odabrati što žele učiniti.”

A onda Hannah kaže: “Ja nisam posebno snažna.”

~

Ja nisam posebno snažna. Nisam. Lonci mi jesu od inoksa, ali imam slab gležanj. Ne mogu odabrati što želim učiniti. Ali svejedno – nikada neću prestati trčati kao što nikada neću degradirati riječi, i pisat ću iznad svog života… a život neka se potrudi da to dosegne, i ići ću na vodu bez lonca, i trčat ću bez gležnja… jer ja sam mogla voljeti bez nade i znala ljubiti bez čovjeka.