Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

LEĐA U NEGATIVU

 

Časni sude, ja sam plaćenik. Lovac na glave. Okidam za novac. Pucam u živog čovjeka, a za svoj život. U ljude koji su mi indiferentni, koje i ne poznajem, pa se još, nastrano, trudim pogoditi ih u ono najbolje što imaju… ili u najranjivije… ili – u oboje. To su i tako ista mjesta, isti neoznačeni ciljevi. I toliko sam dobra u tome da sam sposobna precizno i duboko pogoditi ih i u ono što više nemaju… u ljepotu… u mladost, strast, nevinost, sjaj… vedrinu; a znam, uistinu znam smrtonosno raniti i u ono što nikada i nisu imali. To su oni pogodci od kojih se poslije umire polako.

Radim drugačije od drugih na terenu, po tome sam na glasu, zato sam na cijeni… ne izvlačim najbolje iz ljudi, nego to nasilno ugrađujem u njih. Ljude koje su mi dodijelili, nazivam zadacima, a svaki je za mene isti kao i prethodni, tek je promijenio svoj amorfni oblik. Zato ga bilježim sobom.

Na svakoj žrtvi prvo označavam svoj cilj: neki još neoskvrnjeni centimetar… nepostojeći, izgubljen u pregibima kože, karaktera, prošlog vremena; neko davno, nikad ispunjeno obećanje sudbine koje će, sada, postati srž moga zločina. Tek onda mu pridružujem čitavog jednog čovjeka u čiju ću budućnost sad ja zadrijeti svojim hicem. Nesmiljena sam: svaka žrtva za odstrel tek je platno za novu kreaciju, a buduća bol je to veća što je obilježena meta nestvarnija. Kapsule mog streljiva pakosne su; moja je municija s odgodom djelovanja. Prvo – umrtvljuje stvarnost, donosi opijenost, ushit, hrani taštinu. Onda počinje strugati iznutra. Žalom za izgubljenim. Bol koju nanosim jedna je od najgorih, fantomska bol. Kada te boli ono što ti nedostaje. Što više nemaš.

 

~

Svoje trofeje često još dodatno mrcvarim za stolom. U mojoj se radnoj sobi povijest ponavlja barem još jednom, ali – podložna promjenama. Remetim je svojom rukom: uređujem slike i preuređujem ljude, nekad do neprepoznatljivosti, ni majka ih ne bi više prepoznala, ni muž, ni ljubavnica, ali – meni je i tako svejedno. To nisu moji ljudi. Izdovoljim na njima svoj trenutni poriv, pa ih onda što prije bluram u sjećanju.

One “moje”, njih jedino uporno oštrim. Sve dok se ne porežem.

A onda mislim: “Savladala sam sve fotografske vještine, jednom ću nekako savladati i taj fotografski zaborav.” Kao netko tko hoda natraške i briše otiske svojih stopala s mjesta zločina.

 

~

Te večeri trebala sam pucati u svjetinu. U sve ljude na tom mjestu i ni u jednog posebno. Kada netko nišani na moj način, teže mu je pogoditi gomilu nego bilo kojeg njenog predstavnika, ali – ponekad moram i to. I onda znam da trebam samo krenuti, krenuti bez razmišljanja, bez sućuti, nasumično i rafalno, krenuti štiteći sebe od gomile bezličnih lica istim oružjem kojim u njih nišanim… i onda i mogu. I mogla sam i tada, ali slučaj je htio drugo.

Desecima slika udaljena od prvog nasumičnog pucnja i sva smještena u okviru svog digitalnog tražila zabila sam se u udaljena leđa. Bio je to gotovo bolan sudar. Ustuknula sam i instinktivno odmaknula leću, ali i sa sigurne udaljenosti vidjela sam isto: “Ta leđa progone i u odlasku.”

Jesam li tom misli anticipirala prvi kraj? Ne znam, najnejasniji nam ostaju obrisi onih ljudi u kojima smo se jednom izgubili. Jesam li prvim pogotkom u leđa anticipirala drugi kraj? Ne znam ni to. Ali – pucala sam u ta leđa. Ja, beskrupulozna vladarica prizora kojeg uzimam, propisno zaklonjena i već potpuno, potpuno nezaštićena.

 

~

Poslije, vraćala sam se na mjesto tog zločina. Vraćala sam se samo da bih aktivirala nagazno polje uspomena.

 

~

Jedno drugo sjećanje… Bili smo studenti, lovci na prizore za vječnost, a moj je profesor rekao: “Ponekad trenutak ili svjetlost nestaju tako brzo, da naprosto ne stigneš izvaditi aparat i tom svjetlošću osvijetliti film. Jedino što stigneš i za što preostaje vremena je – izvaditi i osvijetliti srce.” Bilo mi je to smiješno. Koristili smo digitalne aparate, s filmom smo tek eksperimentirali, a ja sam voljela jedino dvostruku ekspoziciju. Vraćala bih traku na prethodni kadar, na već osvijetljeni komadić filma, pa ga osvijetlila još jednom nekim drugim prizorom. Preklapala sam potpuno oprečne teme: portrete i mrtvu prirodu.

Metaforična rečenica mog profesora bila je meni oprečna. Bila sam gadljiva na romantiku, a posao srca uvijek smatrala dovoljno krvavim i konkretnim da bi ga se banaliziralo slikama s ovakvim motivima.

 

~

Kako uopće rasvijetliti motive jednog zločina? Motive slike koji su srasli u mraku? Portret i mrtvu prirodu. Autoportret i prirodu zločina.

One večeri rasvjeta je bila loša neonska i nije bilo ni najmanje nade da će sve uskoro progutati mrak. Ali – desio se taj trigger trenutak. Zatvorila sam blendu aparata, otvorila sve svoje ženske zamke i krenula ograničenim brojem koraka prema leđima u koja sam maločas pucala. Pucala na neviđeno.

 

~

Postao je “Moj” čovjek. Okidao je precizno u mjesta na kojima prije njega nikog nije bilo. Ni majka me nije više prepoznala. Ni muž. Ni ljubavnica. Vladarica scene – izmijenjena do neprepoznatljivosti. Opijenost i ushit. Romantika? A onda, leđa u odlasku. I fantomska bol. Dok sam vrtjela karusel slika iz prošlosti, jedino što sam vidjela na njima bio je na meni ispucan trenutni poriv. Lovkinja na prizore za vječnost prevrnula se na tlu.

 

~

Časni sude, ponekad prošlost nestaje tako brzo da jedino za što preostaje vremena jest izvaditi pištolj i s leđa joj propucati srce. Pucala sam u ta leđa drugi put. Bila je to banalno krvava slika.

Ponekad shvatiš što je mrtvo na slici tek kad pogledaš u negativ.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.