Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

JAJE

Između ostalog, to pitanje – kako sam.

A pitaju me svaki dan. Jer ne pišem onako. Kao da baš to da se ujutro na krevetu izvijam… u mačku, a ne savijam nadu uvriježeno, po uvijek istim linijama preuzetim iz hiromantije, lažno sudbinskim, u samo još jednog gusto ispisanog ždrala… kojeg je onda potrebno razmotati da bi ga se moglo pročitati, ali što onda ostane od nade, pitam se, i kao da baš to što ne pišem onako, nije oduvijek bio najbolji, najtočniji i najpoželjniji odgovor, uvijek nestabilan u svojoj sretnoj izvrsnosti, ofkors.

A i kako i otkuda početi kazivati di me sve odnedavno nema. I što sve ne radim. I koga sve u svojoj sreći ne srećem. I kako se sva osjećajna ne osjećam. I koliko vremena ne stane u moje nevrijeme. I koliko ljudi, koliko susreta, i koliko sakoa, i koliko haljina…

I koliko sam neisukanih mačeva položila pred snom. Sama od sebe, može se i tako noć provesti.

A osim toga o sreći se i ne smije istom mjerom. Nadugo, naširoko i isukano. Riječi o sreći trebaju se skanjivati, a lektori tvrde kako se moje riječi teško i sklanjaju, a kamoli skanjuju.

A i ta sreća, nije to ono kako sam mislila. Recimo: bestežinsko stanje, duga na nebu i veselo gacanje po lokvicama nakon kiše. Ponekad sam tronuta… od sreće.

Recimo…

Recimo jučer. Jučer me boljela i glava i tijelo i kosti. I kosa. Kosa je najviše boljela, rastom, a jučer je rasla nesmiljeno. Podmukli ubodi kopljima iznutra, a ja im jedina broja znam. Pod kožom su ratovale vojske. Tijesna, napeta, dva broja preuska. Rezale su me falte rukava, sat na ručnom zglobu skoro me ugušio. Svako udareno slovo na tipkovnici tektonski bi premjestilo kontinent nekog mitološkog organa, a ja sam drhtala od sudaranja tih izgubljenih Atlantida duboko u meni. Jučer, htjela sam biti van sebe.

Rekli su: “Bolesna si.”

Rekla sam: “Nisam. Jedino… sada znam kako se osjeća pile kad izlazi iz jajeta.”