Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ŽALAC

 

Kad sam se prekasno probudila, na jastuku kraj mene ležala je mrtva pčela. Imala sam oteklinu na ruci, tik uz dlan pod obrazom, ali znala sam da nije me probudio ubod kojem nisam izbjegla, nego jedan jako snažan san kojem ipak jesam, i gledala sam u tu mrtvu pčelu na svom jastuku… koju nisam osjetila u nekom od prespavanih “10 sati u komadu”, a ona mene jest, i pitala sam se bih li sada trebala iz toga iščitati neku metaforu. I zaključila sam da – ne bih.

Onda sam trčala pod visokim suncem i mislila kako sam potpuno promijenila trasu od prošlog ljeta, kako je šuma odonda pretrpjela nekoliko nevremena koja su je potpuno promijenila, pa je na nekim mojim stazama postala neprohodna i na njima mi postavila nogu… ne!, brojne noge od polegnutih bukvi, a druge moje staze su poslije posve nestale u brutalnim akcijama “uređivanja”, i ja sam sada trčeći svoju ganz novu rutu s bolno prorijeđenim krošnjama još jednom zaključila da mi je šuma koju zovem svojom postala nepoznata, kako je promijenila i fizionomiju i konfiguraciju, pa gdje je bilo brdo sada je dol i obrnuto, i zapitala sam se trčeći bih li trebala iščitati neku metaforu iz toga. I zaključila sam da – ne bih.

I cijelo vrijeme dok sam trčala nisam upucala niti jedan prizor, jer fotić koji je postao dio mog tijela, ne vitalan, ne, tek ubojit… osim u slučajevima u kojima je to bilo isto, taj moj mali aparat kojim okidam hotimično, neplanirano i na mah… zato što mi tako “dođe” – on po najnovijem ne daje žive fotke od sebe. I OK, gađa on i dalje: i munjevito i sa zadrškom, i uspravno i polegnuto, fokusirano i serijski; i sve funkcije mu još rade, baš sve – i “zoom out” i “isolate color”, i posve je jednako idealan za “low lighting conditions”, i baš jednako sposoban i spreman na sve, ali – ne da više ništa iščupati iz sebe van. I trsila sam se jako, i pokušavala izvući davno uhićene emocije iz njega strpljivo i dugo – prvo žicom, a onda ih, kad prijenos na udaljenost od jedne ispružene ruke nije uspio, htjela direktno iščupati s kartice iz utrobe, ali… nije se dao. Može još samo primati, do u beskraj čini se, jer je kartica, precizno – 89% posto nenapunjena iako je na nju utisnuto milijun slika… duboko, ali više ne i dati. I pitala sam se poslije svog trka, skidajući samo sebe, a ne i slike s njega, bih li sada trebala iščitati neku metaforu iz toga. I zaključila sam da – ne bih.

Poslije sam istuširana i posve mirna ležala na ležaljci u hladu i gledala mrave kako se muče s komadićem ribe od jučerašnje večere, ali ostala sam ležati… ovaj put, i nisam im pomogla u transportu morskog mesa do mravinjaka, nisam im pomogla uopće, samo sam ležala mrtva-hladna i sita, i gledala ih. Onda sam se pitala bih li trebala iščitati neku metaforu iz toga. I zaključila sam da – ne bih.

Tek navečer sam osjetila žalac.