Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

KNEDLA U GRLU / GLOBUS HYSTERICUS

 

Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zvjerke pokažu tragove…

 

~

Snijeg ti je uvijek služio najprvo za čitanje, a tek onda za stope i anđele u snijegu, pa i kad si još bila djevojčica – uvijek pothlađeno stvorenje, boso i podobučeno od neke svoje žurbe, i prepuno strahova raznih, osim onog od susreta s rečenicama koje bi te u tim zimskim danima i noćima pogledale tako da bi ti sudba nekog lika zastala u grlu kao prenesena gnojna angina. Svejedno, nikad se ne bi izmaknula iz te opasne bliskosti, pa i tako si u tom trenu već bila nepovratno inficirana, nego bi čitala dalje, a ta knedla u grlu rasla je s vremenom i zimama kao mala gruda koju si zaigrana svojim nemirima jednom davno zakoturala niz prekrivenu padinu, tek nejasno svjesna da se knjiga koju upravo držiš u nanosima taloži, pa za vječnost zamrzava čvrsta obećanja žene iz budućnosti. Neka su ostala toliko povezana s mirisom zime, da te, svaki puta kad padne snijeg – vrate u tvoj boležljivi dječji oblik koji namjesto da se s ostalima valja po dvorištu, promočen i smrznut, sjedi na vrućem radijatoru i – čita, i dođe ti tada da mu vičeš daleko i dugo dok ga njena nemoćna uputa ne zamete; “Bar se toplije obuci! Bar se toplije obuci! “, ali naravno, ne kažeš ništa. Grlo je i tako već stisnuto i tamo i tu, pa treba naprosto nastaviti čitati, treba naprosto nastaviti živjeti, pa samo otvaraš prozor i bacaš grudu snijega na jednog dvorišnog anđela nerealiziranog u djetinjstvu. Baš kao što se na nekim rastancima nježno i tiho baca grumen zemlje.

A na drugima stavlja – točka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.