Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ORGANI VIDA

Moraš vidjeti dobro, moraš upiti sve, govorila si je lutajući širom otvorenih očiju i studentski sretno labirintima muzeja i galerija.

Danas se pita: jesu li i slike nesretne zbog u njih nasilno ugrađenih sjećanja? Danas zna: ako i jesu, za razliku od – one si nisu same krive.

Tebi su uvijek samo oči gladne, govorila je mama, trudeći se nahraniti je da ojača, ali ona je podlegla svojoj zaslijepljenosti davno, kao nekoj autoimunoj bolesti, tek na mahove svjesna da od cijelog svijeta pravi galeriju slika koje su nesretne zbog svojih sjećanja na stvarni život. Danas je sposobna samo jednim izvježbanim pogledom uzeti najbolje iz slika u bilo kojem muzeju i nikad ne zaboraviti. I samo jednim prodornim pogledom uzeti bilo što od bilo kojeg čovjeka van njezinog života i – nadograditi.

Od mogućih organa vida teško je razlučiti koji su njezini. Koji su gladniji. Oči? Srce? Možda tijelo… Ili um? Zna da ljudi koji svoje odluke donose u odnosu na ono što se zove gledanje umom, vjerojatno imaju jake razloge za to. Kao i dugoročnu korist. Ali ona umom i dalje uporno žmiri. No, iako često izjavljuje da razum ne bi prepoznala ni da on jednom ispali signalnu raketu, ipak… u svim svojim gledanjima, i na van i na unutra, ona vidi baš jako bistro, i sva njezina silna gubljenja, spirale, nagla skretanja i bacanja s ruba nemaju ama baš nikakve veze s mogućnošću da možda nešto nije dobro vidjela. Pa njoj je čak i unaprijed sve poprilično jasno, baš sve, od početka do samog definitivnog kraja na kojem još samo treba netko tko će odočno procijeniti počinjenu štetu. I s čije je strane uopće. No kad čovjek/žena baš želi/mora napraviti glupost, onda pred sobom mora odglumiti sljepilo, zar ne? Jer inače… kako da, navodno pametna, tu glupost odradi?

Zna i da ljudi koji život odrađuju faktografski vjerojatno imaju jake razloge za to. Kao i dugoročnu korist. Pa je čak spremna priznati da je život koji se odrađuje kao fakat vjerojatno jedna od mogućih garancija duševnog mira.

Ali što je duša bez nemira? Nekidan, sumirajući nove poruke, njezin ju je Gmail suočio sa sljedećim faktima: “Duševne mreže – 21 nova”. U času kad je postalo bjelodano da su mreže – društvene, u času kad ih je, slabovidna, tek iz druge dobro pročitala – duša joj je već bila umrežena u novu dijagnozu. U novi nemir.

Ili je i nemir tek optička varka – skriven u oku promatrača, a ona ima nešto kao nemirne oči. Njima um služi samo kao sistemska podrška: kad ne vide što bi htjele, on je tu tek da teškom izmišljotinom podupre navodno viđenje. Pa po njemu je, recimo, ono jednom, bilo dovoljno kupiti onih nekoliko jednokratnih osmijeha za svaku stranu u kineskom shopu… “samo dok se ne snađemo, dok ne vidimo kako ćemo”, i svakih osam sati uzeti veliku dozu kokošjeg sljepila, a on će već nekako sam doraditi sve: i priču i zaplet i likove. A možda i jer je gladno tijelo u svemu tome odmah vidjelo nešto za sebe.

A možda i jer…

Geštalt oblika: četiri točke oči će uvijek vidjeti kao kvadrat, same popunjavajući onim što nedostaje. Što je onda tek srce u stanju. Recimo ono koje se polupalo lutajući po muzejima dugo poslije zatvaranja i, udarajući si ritam trotočkama, obnevidjelo od čežnje tražilo zapravo uvijek isto – samo jednu dovoljno čvrstu točku. A ono jednom baš kao i svi slijepi – golim dodirom. No za razliku od… ono si je bilo sȃmo krivo – golim dodirom ne dolazi se u dodir s čežnjom u sebi. Razrogačeno u sebe, zadnju bi točku zakucalo čekićem. Evo ga! Još jedan čavao spreman za sliku u Muzeju prekinutih veza.

Nekidan, a puno godina poslije studentskih lutanja, lutajući baš po tom muzeju, blisko zagrljena, a posve otuđena od sebe; približila se sebi kao platnu. Stala je dovoljno blizu da pronikne u ono unutra, a zadrži potreban odmak, pa rekla:

“Ja sam ti damaged goods…”

“Ti si najljepši damaged goods na svijetu”, rekao je on.

Dok je izgovarala: “Jednom će mi uspjeti. Jednom ću stati pred čudo neviđeno. A ono će onda upiti mene”, suza je napravila tipfeler na trepavici. Ostavila je nekoliko trenutaka grešku nepostojeće kvačice na zamagljenom konkavnom slovu, a onda je obrisala.