Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

SUZNI FILM

 

Mijenjala sam ribare, kožu, dlaku, ćud. Jer najprije je baka rekla: “Promijenite to ime! Izaberite neko drugo! Nećete djetetu valjda to ime dati? Kud će suza nego na Suzanu?”

Kud ću? Mirujem uz more pomirena i krećem se u zatvorenim krugovima? Svako jutro na putu do butige ugledam bar jednu jahtu koja ponosno nosi nikad upotrijebljenu inačicu mog imena. Ja se nisam potpisivala sa Suzy ni u svom predpubertetu, razmišljam, pa di ću sad u jeku onog dice mi.

Recimo, jučer je po jedno od moje posvojene ljetne, došla mala iz mista. S punđom na glavi i košarkaškom loptom pod rukom. Mali se prvo prepa, ali onda su nestali na dvi ure.

“I kakva je Lucija? Jel pametna?” pitam ga poslije. Ono klasično: “Jel lijepa?” to, naravno, ne pitam.

Prvo: klasično je prelijepa. Imam i ja oči. Drugo: povremeno se i na moru igram odgoja. Odgovara: “Pojmanemam. Kako to mogu znat’?”

Smijem se još na putu po mlijeko, za dicu koja su sve manje od mlika.

Vidim je – Suzy. S visokim jarbolima ovaj put. Visoki tamni neznanac kojeg sam jučer uspješno pokazala u pantomimi u manje od tri minute, mahne mi. Kaže “hey” na engleskom. Odmahnem mu s “hej” na hrvatskom. Razumijemo se on i ja.

U butigi zato i opet ne razumin ništa i svejednako se iznova čudim cijeni rajčice kad se prevede u domaći pomidor, ili onoj egzotičnih crvenih četrunja koji mene neodoljivo podsjećaju tek na – lubenice. Kasnije, dok slažem basnoslovno skup ručak, vidim da su me dica u predpubertety, koja me žele isprepadati sa Srest ćeš visokog tamnog neznanca, ali me ipak ne poznaju dovoljno, ipak ne… pa onda – fale, i koja se ne daju impresionirati od u srcu ljeta “milo za drago” zadanih Orkanskih visova, vidim da su me ona noćas potpisala s “y” zbrajajući mi bodove u drugoj igri. Onoj “vješala”.

I pomislim kako je sve to moje… to što radim i živim, baš kao ta igra vješala na papiru u kojoj često gubim samo zato što si glupo tražim točku na “y”.

Navečer dok u ljetnom kinu sjedimo, Lucija i mi, a ja standardno vrtim taj neki svoj film u glavi koji nitko živ ne bi ni preveo, ni pogodio, niti objasnio u tri života, a kamoli u tri minute, a taj film sigurno nije onaj suzni film na površini rožnice koji priječi sindrom suhog oka i osjećaj stranog tijela (stranca?) u njemu… ne, sigurno ne taj film, a ni bilo koji drugi suzni… i dok u neskladu s jednim proročanstvom, a prikladno i ovoj trenutnoj komediji na platnu, ali i samoj sebi već mjesecima: ne ronim suze na Suzanu, nego se smijem na pravim mjestima… dok sjedim tako ni suzna, ni Suzana, nego ipak Suzy – u glavi kapituliram. Odlučim im pustiti sutrašnju rundu.

U sebi kažem: “Računaj neprocjenjivo. Plus visoki yarbol.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.