Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

DUGA KOSA… ALI OBOJENA

Oslabljena bolešću – ne slabim se dodatno pisanjem. Znam koliko daleko smijem ići. Gledam fotografije. Svoje. A i one – moje. Ima ih.

Slikama je najlakše u borbi za strateške kote pamćenja. Ipak, baš zato: neupitne, njih čitav život tek lovim, a rijetko im se vraćam, poput višeg tipa ribolovca koji mušičari strpljivo i dugo, da bi na kraju dana svoj ulov vratio natrag u rijeku. Na mojim su frontovima riječi uvijek jače od njih, ali i od mene: one su ono što najtvrđe ostaje u mom sjećanju. Slabe me, ali njih ne puštam, ni na kraju dana, niti ikad, ni svoje, niti tuđe: držim ih čvrsto, spremna za kršiti i njih i sebe u nekoj borbi oko onog što se ono jednom doista zbilo na nekoj od pustopoljina prošlosti. Ipak večeras, bolesna, a i od riječi, utekla sam slikama.

Dok gledam u te fotografije iz onih vremena u kojima sam nosila kosu “do pola leđa”, a mama me odijevala u bijelo, vidim i sve one druge fotografije koje stoje između mene i njih i koje se nisu dogodile, i sve te godine koje jesu, a u kojima sam rezala kosu kratko i odijevala se u crno, i još sam… i još sam… A mogla sam bolje, mogla sam toliko bolje. I mogla sam – svašta. I više spavati, i pametnije birati, i manje zaljubljeno odijevati nešto staro, nešto plavo, nešto posuđeno, i… i… i danas bih sigurno manje bolesna bila. Pa i da sam slijedila samo ona dva jednostavna i rječita mamina savjeta. “Ne šišaj se, najljepša si s dugom kosom.” I… “Nemoj nositi crno! Bijelo je tvoja boja.”

A nisam.

S ocem je bilo jednostavnije. S njim sam se razumjela u slikama. On je uz nas imao i tri velike ljubavi sa strane: fotografiju; svemir i šah; ja koja sam od malih nogu stavljala kraljicu pred lovca, od njega sam rano preuzela druge dvije ljubavi, i – možda zbog izdanog znanja o gambitu – skrbila o zvijezdama i zvjezdastim blendama s čak previše burnih emocija. Slikao me, dugokosu i kovrčavu nad crno bijelim kvadratima, držeći u rukama aparat koji je bio opremljen da vidi kako je svijet u boji. Da sam i ja u boji. Nije mi davao stavove koje sam poželjela demantirati životom, a savjeti su bili zaobilazni. Tek puno kasnije utabavala sam ih u metaforama. Dok smo gazili po snijegu govorio mi je o crnim rupama: da je svemir zakrivljen, a vrijeme relativno, čula sam prije nego sam naučila svoju ravnu prečicu do škole i iz sata iščitati koje je vrijeme sadašnje. Iako, nikad ustvari nisam shvatila to – pročitano. Niti se posve našla ili bar snašla u njemu.

Kad slabo, selektivno i maglovito pamtiš – trebaš fotografije. Ja pamtim i predobro: pamćenje je čin ljubavi. Ili njezinog odsustva. Ali eto, očevi slikaše obojene fotografije, a kćerima… i danas nitko moje dobi, a ja sam svoju prilično dugo stjecala, nema na stotine fotografija iz one najranije, pa još slikanih u boji. Osjećala sam se krivom zbog njih cijelog života, i htjela se (ali kome uopće?) ispričati za grijehe koji nisu moji, za “ljubavi sa strane”, za to što se moje šareno djetinjstvo ne uklapa u standard, što moj najraniji život ne izgleda ni najmanje povijesno, niti uvjerljivo. Šarene i glossy, u stanju moralne zbunjenosti, pretvarala sam ih u crno bijele i mat; lažirala ih – da bi ih učinila vjerodostojnima; nadglasavala svojima, svašta i sve, a sve samo da barem post festum pripadnu svom svijetu i vremenu. No večeras, dok upisujem dan bolovanja u radni staž fotografkinje i premećem ih u rukama – šarene, a nazubljenih rubova, jedino pazim da nas dodatno ne oštetim.

Jer OK – u djetinjstvu leže klice svih onih dječjih bolesti i slabosti koje nikad nismo odbolovali, i OK – možda baš na tim mojim povijesno upitnim uspomenama koje sam uvijek htjela pardonirati izrasta i sav taj bolećiv, nestabilan i jako zakrivljeni rest is the history u kojem sam, uvijek preslaba da se pomirim s lijepim, uvijek prejaka da zaboravim – krive Drine ispravljala pišući, ali najednom protrnem od nejasne slutnje da je moje dugokoso kovrčavo djetinjstvo možda tu ipak samo slučajna kolateralnija žrtva. Da je to što su duboko dolje moji temelji u bojama, možda povijesno ipak u redu. I od zastrašujuće mogućnosti da bih jednu povijesnu frontu mogla odrezati večeras. Škarama za kosu.

Nazovem je. Pričamo dugo. Onda kažem: “Znaš, mama, pustit ću kosu. Ti si u pravu, zbilja sam najljepša s dugom.”

A u sebi mislim: “Mogla bih je čak i obojiti.”