Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

A MENI NIJE SMETALO

Ja sam u krevetu opisivala svoj život. Samoj sebi, doduše, i povremeno Tomi, ali sam ga opisivala. Nije to bilo pravo opisivanje, bilo je više bilježenje nepovezanih riječi i rečenica u kojima sam samo ja prepoznavala događaje. Samo sam ja znala što stoji iza njih.

Recimo, u brodskom dnevniku na jednoj je stranici pisalo odjavna špica. To nikome ništa ne bi značilo, ali zapravo je bilo puno sadržaja. Mama mi je jednom objasnila da se tako zove ono što se pojavljuje na televiziji po završetku nekog filma, a nekoliko dana kasnije išli smo u posjet baki koja je bila jako bolesna. Ležala je u krevetu, naborana i nemoćna, i ja sam pomislila kako je to, taj prizor, bakina odjavna špica. Kako se na ekranu njezinog života premotavaju zadnji trenuci, u kojima se ispisuje tko je sve u tom životu sudjelovao. Nije bilo tako jer je baka tada ozdravila, ali taj me prizor naveo da pomislim, prvi put, i na vlastitu odjavnu špicu.

Sjećam se da sam zbog svojih bilješki čvrsto vjerovala da ću sigurno doživjeti duboku starost – jer ako umrem prerano, nitko neće moći dešifrirati sve one zapise iz brodskog dnevnika. Zbog njih sam, jednostavno, morala ostati na životu. U njima je bio cijeli jedan tajni svijet, a sudbina je većine tajni da jednom budu otkrivene, kako bi se znalo da su uopće postojale. Ove tajne bez mene bi bilo nemoguće razjasniti. Moja je odjavna špica morala pričekati.

Onda sam, iz čista mira, počela opisivati i tuđe živote. Dogodilo mi se to nehotice.

Vani, izvan svog kreveta, znala sam osluškivati odlomke razgovora. U prolazu, na ulici, ulovila bih polovicu rečenice, ili samo dvije-tri riječi koje bih potajno otuđila njihovim izgovarateljima. Bilo je tu svega. Sutra ćemo polako… ma zamisli, ona meni da kaže nešto takvo!… uzalud je to… tamo je puno skuplje… nemam pojma… čovječe!… kupit ću novi… ja nikad ne stavljam krumpire… odakle ti?… nagovorit ću ja nju… Od tih isječaka, od posve nedužnih riječi koje su drugi izgovarali kao da su nevažne, bila sam u stanju izmaštati cijele priče. Recimo, od onog uzalud je to. U rječniku je pisalo da uzalud znači na beskoristan način, nizašto, pa sam se prihvatila nagađanja o tome što je u životu žene koja je to izgovorila uzaludno i beskorisno. Što je nizašto. Možda je beskoristan i uzaludan i nizašto njezin bicikl? Možda zanat? Možda su nizašto biljke u njezinom dvorištu? Na kraju sam odlučila da se radi o neizlječivoj bolesti njezine susjede ili rođakinje. Liječnici se trude, ali uzalud je to. Posuđene riječi su se jednostavno same razmnožavale u mojim mislima, a meni nije smetalo.

Katkad bih, umjesto isječaka, ulovila cijelu rečenicu. Na primjer: Preksutra nam dolazi Marin. Izmaštala bih veliki bijeli brod koji pristaje u luci, mladića Marina kako se s dva teška kofera iskrcava, spušta ih na kamene ploče rive i baca se u zagrljaj svojima, koji ga nisu vidjeli nekoliko mjeseci, a možda i cijelu godinu. Bila bi tu i Marinova puno mlađa sestra, djevojčica s pletenicama i u plavoj suknjici, a u redu za zagrljaj čekala je i Marinova djevojka, recimo Tonka, koja je za doček obukla svoju najljepšu haljinu, boje trešanja, i raspustila kosu. Onda je otac ponio jedan Marinov kofer, a on je slobodnom rukom grlio Tonku na putu prema kući, gdje ih je čekao bakalar što ga je majka skuhala prije nego što su pošli u luku.

Ponekad bih u parku sjedila na klupi i pravila se da čitam. Naćulila bih uši do maksimuma. Ni jedan rečenični šušanj nije mi mogao promaknuti.

Ljudi bi šetali, a budući da je park bio malen, dugačak jedva pet minuta hoda, vraćali bi se istim stazama po nekoliko puta. Djevojčica s knjigom izgledala im je toliko zadubljeno da nisu ni obraćali pažnju na nju pa su govorili slobodnije, kao da nema nikoga tko ih može čuti. Da su znali da ih slušam, bilo bi im jako teško objasniti da su njihove tajne kod mene najsigurnije.

Kad od tuđih tajni stvaraš svoje, onda ih nećeš olako pokazati drugima. Ja sam se i dalje igrala doktorice i to je bio svijet za pokazivanje. Ono drugo znao je samo Toma, a on je bio još bolji u čuvanju tajni od mene.

Ukradene tajne čuvam kao da su moje, zapisala sam tada.

A moja je tajna doista bila na sigurnom. Dobro sam pazila da se nikome ne izlanem o tome da pod madracem skrivam brodski dnevnik prepun stidljivih zapisa, da kradem rečenice po ulicama i parkovima, da nasamo sudjelujem u još jednom životu, punijem i stvarnijem od stvarnog, i da imam svoju stranputicu kojom sam potajno krenula. Mogla sam razgovarati sa svima praveći se da paralelnog svijeta nema, i da je ono što pokazujem i izgovaram pred drugima jedino što postoji.