Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

DA JE VEĆ U TOM AVIONU

Da se nije pojavio u njezinom životu, teško bi mogla povjerovati u Pavela. U to da takvih uopće ima.

Kad je prvi put nazvao, nije mogla izbjeći pomisao da bi joj dobro došao još koji muškarac među pacijentima. Već joj je bilo dosta ženskih obrazaca tuge i nezadovoljstva. Umorila se od lajtmotiva nesreće koji su je prečesto podsjećali na vlastite promašaje, od uzaludnih ženskih suza, od uzaludnih pokušaja da te žene, onako kako struka nalaže, uvjeri da zaslužuju bolje. Možda su bili uzaludni, ti pokušaji, zato što ni sama nije bila uvjerena da zaslužuju bolje, ili, još vjerojatnije, zato što je loše radila svoj posao i što joj je već neumjereno razvijen cinizam prema ženskoj plačljivosti oduzimao na profesionalnosti.

Dok se nije pojavio Pavel, imala je samo dva muškarca koja redovito dolaze na terapiju. Jedan on njih bio je pedesetogodišnji biznismen koji je izgubio sav novac na loše odabranim dionicama, a drugi dvadesetpetogodišnji mladić koji se borio s napadajima panike. Muški su razlozi za psihoterapiju konkretni, oni ne dolaze zbog neuzvraćene ljubavi niti s turobnim osjećajem izgubljenog vremena uloženog u pogrešnu osobu.

Pavel joj je zato, ako se to uopće može tako reći, bio pravo osvježenje. Na prvu seansu došao je s osmijehom. Sjeo je, prekrižio ruke na prsima i rekao da se došao malo baviti sobom. Da nosi u sebi gomilu sadržaja koje nema s kim podijeliti. Da mu je dosadilo da nema s kim razgovarati o svemu što mu se mota po glavi. Da eksperimentira sa životom na način koji bi teško razumjeli čak i najbliži ljudi u njegovoj okolini. Prvi put joj se činilo da njezin posao ima smisla, iako pred njom prvi put nije sjedio netko tko treba pomoć.

S Pavelom se od prvog trenutka osjećala kao učenica. Upijala je svaku njegovu riječ, svaku kretnju, a posebno brojne verzije osmijeha koje su pratile sve što bi govorio. Nastojala je biti na oprezu, ali koliko god se trudila detektirati neki problem ispod vedrine kojom je zračio, nije uspjela pronaći ništa. Navikla je na ljude koji plaču, tuguju, zamjeraju, očajavaju. Navikla je na tjeskobu i depresiju, a sad je pred sobom imala muškarca, bolje reći mladića jer Pavelu je jedva dvadeset i osam, koji se smiješi, koji ne može iskopati ni jedan problem koji bi mu taj osmijeh skinuo s lica. Kod njega je, kaže, sve u redu. Nema se na što požaliti. Nema kome što zamjeriti. Život je lijep. Štoviše, život je čudesan i on u tome namjerava beskrajno uživati.

„Vi se sa mnom šalite?“ htjela ga je upitati na prvoj seansi.

Nije ga to pitala. Doduše, predložila mu je da razmisli o tome je li mu psihoterapija uopće potrebna, iako bi požalila da joj se više ne vrati.

Rekao je da se odlučio počastiti. Da ima dovoljno novca za trošenje na stvari koje ga vesele. Da ne moraju, ako njoj tako više odgovara, to uopće zvati psihoterapijom. Mogu to jednostavno proglasiti dijalozima, jer upravo je to ono radi čega je došao. Rekao je da vjeruje da će razgovor oživotvoriti stvari koje mu se događaju, da mu se ponekad čini da mu se puno toga nije ni dogodilo samo zato što to nikome nije ispričao. Može i ona njemu ispričati o sebi stvari koje želi. Zato je to i nazvao dijalogom – jer kad sve sabere, upravo je dijalog ono što mu kronično nedostaje. Fali mu osoba s druge strane s kojom može razgovarati onako kako on razgovor zamišlja. Drugo sve ima. Istina je da se mnoge stvari ne mogu kupiti novcem, ali, eto, razgovor ipak može jer postoje ljudi koji su plaćeni za verbaliziranje života.

Osim toga, on je redatelj i naučio je da zanimljive teme iskrsavaju niotkud. Neočekivano. Svaka je situacija potencijalni okidač za temu. Možda mu i njihovi dijalozi otvore put do neke nove.

Laura je osjetila paniku na spomen riječi dijalog i razgovor. Navikla je na monologe, a ne na razmjenu. Ljude koji su joj dolazili trebalo je samo slušati, povremeno kimati glavom i tu i tamo nešto zapisati da osoba stekne dojam kako njezine riječi nekamo završavaju, katkad postaviti neko pitanje koje pokreće daljnji monolog, i na koncu malo prokomentirati situaciju, dati oprezan neutralan savjet koji ne obvezuje i ispisati recept za antidepresiv ili anksiolitik. Mogla si je čak dopustiti i povremene pauze u slušanju, zadubiti se u neku neovisnu misao, potajno uspoređivati svoj slučaj s tuđim životom, vraćati se na priču pacijenata kao da je cijelo vrijeme bila prisutna a da oni to i ne primijete. Sad odjednom netko od nje očekuje ravnopravan razgovor, a ona se i ne sjeća kad je zadnji put uopće razgovarala, kad je zadnji put sudjelovala.

Na trenutak joj se učinilo kao da je kucnuo čas kad će napokon iskočiti iz aviona s padobranom na leđima. Uvijek je to željela, ali nikad nije skupila hrabrosti. Privlačio ju je prizor sebe među oblacima, osjećaj slobodnog pada s velike visine, ali plašilo ju je to što je vrlo dobro znala da u njezinom slučaju to nije ni romantična čežnja za letenjem ni ljubav prema visinama, nego nejasna potreba da izazove život na način da mu pruži priliku za smrt. Dovoljno je znala o sebi da posumnja da bi se moglo dogoditi da ona nakon skoka možda ne bi ni povukla konopac koji otvara padobran. Velika je mogućnost da bi taj skok doživjela kao divnu priliku da sve okonča a da to nitko ne protumači kao kukavičluk ili kao sebično napuštanje koje joj njezini bližnji, koje ne osjeća bliskima, nikad ne bi oprostili. Bio bi to tek nesretan slučaj kojim bi se sve prigodno zaokružilo, jer se i sve dosad čini samo kao jedan neprekinuti nesretan slučaj koji nikako da posustane.

Taj mladić koji joj sjedi nasuprot, smiješeći se kao da je na ladanju a ne u psihijatrijskoj ordinaciji, navodi je na takav skok. Znala je da je već u tom avionu. Znala je to već nakon što je prvi put napustio njezinu ordinaciju, jer Pavel je bio prvi pacijent čiji je termin iščekivala bez ravnodušnosti. Pitanje je samo kad će skočiti, i hoće li se padobran otvoriti.

Voljela bi da joj jednom ne bude svejedno.

– Pričajte mi – rekla mu je tada, na prvoj seansi, i odmah je znala da to što je izostavila ono „o sebi“ na kraju rečenice nije bez vraga.

Sve je bilo drukčije nego inače. Umjesto o prošlosti, Pavel je pričao o budućnosti. A Lauri se činilo da je potrebna velika hrabrost da bi se računalo na budućnost.