Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ONO ČEGA SE SJEĆA OD SINOĆ

Java ju je sljedećeg jutra iznenadila. Ne sjeća se kako su se vratili do vile. Zna samo da se osjećala kao da putuje u prozirnom mjehuru od sapunice, lagana kao da nikad nije doživjela ništa teško. Kad ju je Pavel položio na krevet, pitala se kako će on proći kroz tanku opnu balona da joj se približi i hoće li balon onda puknuti. Možda ga je i pitala kako to misli izvesti. Nečemu se smijao, ali ne može se sjetiti čemu. I ona se tome smijala, ali već sljedećeg trenutka sve joj se činilo toliko nepovezano s vremenom da nije mogla znati je li se dogodilo davno ili netom prije trenutka u kojem se pokušava prisjetiti. No i to joj je neznanje bilo ugodno. Svako bi joj znanje bilo višak u tom lebdećem stanju u kojem je na snazi jedino lakoća postojanja, lakoća tijela, lakoća sadašnjosti u kojoj su sva druga vremena nevažeća.

To je ono čega se sjeća od sinoć.

Probudilo ju je danje svjetlo koje je prodiralo kroz plave prugaste zavjese na način da je pomislila da je zaspala u podmorju i da mora naći put do površine. Cijela se soba ljeskala plavetnilom, kao da sunce krči put do morskog dna na kojemu se i ona zatekla.

Onda je shvatila gdje je. Pavel je mirno spavao pored nje, a ona se uzalud pokušavala prisjetiti protekle noći. Kad joj nije uspjelo, htjela je pronaći dokaze o ljubavničkim zbivanjima koja bi sad već morala biti upisana u njezin preljubnički karton. Međutim, bila je odjevena. Pavel isto. Jedino su sandale bile pored kreveta, a sve drugo što je jučer imala na sebi još uvijek je bilo tu, zgužvano od ležanja. Osjetila je i olakšanje i razočaranje. Njezina prva noć s Pavelom, prva noć uopće izvan bračnog kreveta nakon što je osamnaest godina sve noći provodila pored uvijek istog muškarca kojega nikad nije strastveno poželjela – a ništa. No ipak, daleko strašnije bilo bi da se nešto dogodilo a da se ona ne sjeća ni jedne sekunde strasti koju je, najblaže rečeno, zaslužila.

Onda ju je uhvatio smijeh. Zamislila se opet u onom staračkom domu kako sustanarkama prepričava ovu avanturu i kako se starice hihoću jer im je priznala da se u prvoj noći kad je planirala prevariti muža nije dogodilo ništa – jer su se napušili. Prizor je bio groteskan i uskoro se više nije mogla suzdržati od sve glasnijeg smijeha koji je probudio Pavela.

– Jesi li ti to sama smotala nešto? – upitao ju je žmirkajući od plavog sunca u sobi.

Bila je sigurna da se nikad nije smijala tako istinski, tako tektonski kao toga jutra. Zarazila je i njega. Onda mu je ispričala zašto se smije pa su se još dugo smijali tome, kao da oni nisu glavni junaci priče u kojoj su propustili svoju prvu pravu priliku za dodire. Počela mu je glumiti sedamdesetogodišnju sebe.

– Reći ću im: „Zamislite, drage moje, ne samo da me nije skinuo i obljubio – taj me mladić nije čak ni poljubio!“

Nakon te rečenice smijeh je polako jenjao, kao da su tek tada oboje postali svjesni činjenice koju je izgovorila. Kad su se potpuno stišali, Pavel se okrenuo na bok, podbočio glavu lijevim dlanom i upitao:

– A želiš li ti da te poljubim?

Ona je ostala ležati na leđima. Nije ga pogledala. Nije mu ništa odgovorila. Nešto se u njoj pobunilo. Zašto je pita takve stvari, zašto to jednostavno ne učini? Ne pada joj na pamet naručiti poljubac, dobiti ga kao nešto što će joj biti uručeno jer je zatražila.

Ta misao bila je okidač za stanje posve suprotno od onoga u kojemu se maloprije hihotala. Dok je tonula u njega, zadnjim se racionalnim naporima svijesti pokušavala zaustaviti. Pokušavala je vizualizirati sadržaj svoje torbice kako bi se prisjetila ima li u pretincu zalihu Xanaxa. Ako ga ne popije, ovaj bi dan mogao krenuti po zlu. Ne samo taj dan, nego i puno više i dulje od toga.

Tako je to s tim lijekovima. I ona je, kao i mnogi drugi obični smrtnici koji za razliku od nje nemaju diplomu Medicinskog fakulteta i specijalizaciju iz psihijatrije, vjerovala da se neće navući. Da može prestati kad hoće. Sad se može samo osjećati kao jedan od zamoraca koji su pali na testiranju dokazavši da tijelo traži tabletu i onda kad mozak misli da mu ne treba. Ako je ne dobije, reagira upravo kao ona sad – nedužnu rečenicu pretvori u razlog za razočaranje koje vodi na dno, još niže od prizemlja života za koje je još jučer vjerovala da se u njega više nikad neće spustiti. Ako ne popije svoju dozu, naći će se u podrumu, gdje ne dopire tračak nade da gore ima nekog svjetla i razloga za izlazak.

– Moram pod tuš – uspjela je izustiti prije nego je ustala iz kreveta, a onda je zgrabila torbu i zaključala se u kupaonici. Prislonila je leđa i potiljak uz kupaonske pločice i slijepo pipala po torbi sve dok nije napipala aluminijsku paletu s tabletama.

Popila je dvije. Činio joj se da joj treba dupla sanacija – jedna da je digne s dna, a druga da izbjegne preispitivanja koja bi mogla uslijediti. To sigurno nije lijepa slika, mislila je. Evo je, sjedi na podu privremene kupaonice, tik uz zahodsku školjku, u zgužvanoj odjeći od jučer. Stišće u krilu svoju torbicu, diše ubrzano kao da može očekivati napadaj panike i jedino pouzdano što osjeća jest hladna keramika pločica uz koju se leđima priljubila kao da joj je to jedini životni oslonac. Zatvorila je oči kao da će se prizor poništiti iza kapaka i pokušavala zamisliti nešto drugo, nešto posve tuđe, što bi je udaljilo od vlastite opasnosti. Dočarala je sebi radnu sobu u kojoj Hilda sjedi s nepomičnim prstima nad tastaturom. Usredotočila se na te prste kao da će svakoga časa započeti rečenicu. Prvu Hildinu rečenicu nakon cijele godine šutnje, nakon koje se prsti više neće moći zaustaviti. Pojavio se i mali tranzistor u Klaudijinoj kupaonici. Tranzistor koji šuti još od Viktorove smrti i koji je Klaudija u njezinoj viziji upalila kao da to sad može. Tranzistor je, zamrznut na frekvenciji između dvije radijske postaje, prvo malo zakrčao, a onda je Klaudija pronašla stanicu na kojoj svira ugodna glazba na koju čovjek sigurno neće zaplesati, ali se neće ni rasplakati.

Svugdje joj je u mislima bilo bolje nego tu gdje se zatekla. Jedino je boraviti izvan sebe bilo bezopasno. Zamislila je i bezimenu pacijenticu kako mali stan u suterenu uređuje za zajednički život s muškarcem kojeg je zavoljela. Stan je bio neugledan, ali bilo je to ljubavno gnijezdo – a oko toga se nikad ne cjepidlači.