Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NAKON ŠTO SMO IH PREHODALI

Voljela sam ga na sav glas.

Vrijeme bez njegove fizičke prisutnosti padalo mi je sve teže.

Moji roditelji nisu imali pojma koliko im kilometara prevaljujem iza leđa. Navečer bih sjela na vlak, a ujutro bih se našla u njegovom zagrljaju. Izostajali smo iz svega kolektivnog i šetali poljem, razgovarali, ljubili se na sjeniku iza njegove roditeljske kuće, čitali jedno drugome omiljene pisce ili vlastite rečenice. Kad bih dobila njegov brzojav u kojem mi javlja da stiže u Zagreb, srce bi mi se istog časa iselilo iz pisama i preselilo na kolodvor. Život se odvijao tamo gdje smo nas dvoje zajedno boravili. Naše mi nije imalo konkurencije.

Ne sjećam se da je ikad ranije ili kasnije sadašnjost baš toliko bila na snazi. Sve što smo ostavili iza sebe izgubilo je pravo na postojanje, i bilo je gotovo svejedno hoćemo li dočekati budućnost.

Možda vam ljudi na ovom kauču pričaju slične priče, i možda svatko od njih misli da je baš njegova nešto posebno. Možda i vi sada mislite kako su se toliki prije nas i poslije nas voljeli, i kako je ovo što vam govorim samo moja verzija ljubavnog pretjerivanja, patetike koja se od tuđih razlikuje samo po količini pridjeva i metafora. Ne zamjeram vam na tome, nimalo. Znam da nas dvoje nismo izmislili ljubav. Samo vam pokušavam reći koliko je važno, za moju priču, da je sve drugo prestalo postojati. Ja sam jednostavno dezertirala iz svakog oblika života koji nije uključivao nas dvoje.

Dezertirala sam i iz svijeta u kojem se sve vrtjelo oko riječi, u kojem je rječnik bio jedina pouzdana os. Pronašla sam drugu vrstu harmonije. Sve što sam imala reći, pisala sam u pismima. Riječi su imale smisla samo na jednoj adresi.

Izvukla sam gitaru iz prašine pod krevetom i skladala svoju prvu pjesmu. Kao da sam kantautorica svoje sudbine – ili barem kao netko tko vjeruje da to jest – sjela sam na vlak i doputovala mu bez najave samo da mu odsviram i otpjevam tu pjesmu o čekanju i nedostajanju. Napokon mi se činilo da sam luda onoliko koliko sam priželjkivala biti. Luda bez imalo truda i napora.

Priznajem, ponekad me zanima što biste mi rekli da nemamo dogovor o šutnji. To je samo zato što me zna spopasti znatiželja kako moja priča odjekuje u drugima. Na temelju ovoga što vam sada pričam, mogli biste mi zavidjeti, poželjeti moj život ako u svome niste proživjeli ovako lijepe stvari. No ne brinite, doći će i poglavlja moje povijesti na kojima mi nitko ne bi pozavidio. Zbog njih sam inzistirala na tome da me samo slušate. Ne volim kad me žale. Sućut me uznemiruje, i to je ono zbog čega sam morala utišati ton s druge strane.

Bilo je to doista divno razdoblje. Čak je i nedostajanje imalo smisla. Daljina je ostavljala prostor za čudo koje nam se dogodilo, za sve riječi koje ne bismo podijelili da smo živjeli u istom gradu. Kilometri pojačavaju čežnju i pripremaju posve različitu koreografiju dodira za susrete. Zagrljaji na kolodvorima imaju dodanu vrijednost koju samo razdvojeni ljubavnici razumiju.

Puno prizora iz tog vremena pamtim intenzivnije od nekih kasnijih, kad smo već živjeli zajedno.

Recimo, on silazi s vlaka, u boemskom smeđem baloneru i s lenjinskom kapom, a onda se grlimo usred kolodvorske buke i meteža. Hodamo preko Cvjetnog trga, poslije kina. Ljudi nas primjećuju, kao da iz nas zrači nešto što ih opominje na sreću. Na kiosku u blizini svog studentskog stana, u danima kad on doputuje, svakoga jutra kupujem dvije vrste cigareta – Drinu bez filtera i Partner. Jedemo frigane srdele sa salatom od krumpira, na stoliću koji sam iskrojila od bivšeg ormara. On u bijelom džemperu za koji sam posudila novac jer se činilo da je pleten baš za njega. Tijela kao pejzaži u kojima se odmaramo nakon što smo ih prehodali. Vrpce za pisaću mašinu. Kilometri, u jednom i u drugom smjeru. Jagode iz vrta pred njegovom kućom za doručak, uz Ravelov Bolero. Njegova ruka s cigaretom s koje će pepeo opet pasti mimo pepeljare. Pisma u sandučiću, pisma u mom krevetu.

Puno je takvih sjećanja na naše vrijeme prije zajedničkog života, na tu jednu godinu u kojoj smo pobjeđivali daljinu. To je neizmjerljiv teritorij uspomena koje je vrijeme samo pojačavalo i davalo im na važnosti. Kasnije se nikad nisam zapitala čemu služe uspomene, čak ni kad su me znale jako zaboljeti. U njima preživi i sve ono čega više nema.