Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

PA MAKAR BIO I POGREŠAN

Stalno sam se pravila hrabra. Kad smo skakali u more s najviše stijene, glumila sam da je to za mene sitnica a zapravo sam bila prestravljena. Kad smo se cijepili u školi, uvijek sam se gurala da budem prva, praveći se da me injekcijska igla nimalo ne plaši. Kad je kod bake na selu trebalo po mraku otići do poljskog zahoda, prešutjela bih duhove i čudovišta koja sam očekivala sresti. Tješila sam se time da bez straha nema ni hrabrosti, a od svakog mogućeg straha bio je veći onaj da tata neće misliti da sam hrabra. Tako sam se, zapravo, i uvjerila da sam hrabra.

Puno sam se puta inatila sa strahom, ali je najsvjetliji primjer sasvim sigurno onaj kad sam golim rukama uhvatila hobotnicu. Tata u tom trenutku nije bio u blizini, ali su mu kasnije prepričali kako sam je zgrabila u plićaku i izbacila na obalu prije nego je dospjela zalijepiti svoje pipke po mojim rukama. Tata se ponosno osmjehivao, a na tom osmijehu pisalo je: To vam je ta moja kćer, buduća doktorica. To je u njegovoj interpretaciji zvučalo kao da će ljudi bolovati samo dok ja ne završim medicinu.

Tomi sam pisala pisma o stvarima posve različitim od onih koje su mi se događale. Hobotnicu mu nisam ni spomenula.

Tako je život dalje išao svojim putem, a ja svojim.

Ponekad sam se znala osjećati kao da varam sve oko sebe – a opet, ako imaš tajnu koju ne želiš podijeliti, onda se to ne računa kao varanje nego samo kao čuvanje tajne. Bila sam sigurna da bi mi i Toma to potvrdio da mi je mogao odgovarati na pisma.

Kad sam u rječniku otkrila riječ stranputica, napisala sam mu dugo pismo. Zbunilo me da to može biti, kako je u rječniku pisalo, i zaobilazan put i pogrešan put. Kako ćemo znati je li neki put pogrešan prije nego nas nekamo dovede? Plašila me ta riječ jer sam već dobro znala da put nije samo jedan, a da onaj kojim krenem možda neće biti pravi. Nisu to putovi na kojima se možeš predomisliti tek tako i vratiti se s jednog pa krenuti drugim.

Meni se činilo da je taj, jedan jedini put, pa makar bio i pogrešan, neizbježan. Da ne biramo mi njega nego on nas.

Možeš izbjeći da te, dok prelaziš cestu, udari auto, možeš izbjeći pojesti tikvice s krumpirom ako ih ne voliš, možeš izbjeći odlazak u školu ako dobro odglumiš da ti nije dobro – ali većina stvari nije izbježna. Tako sam razmišljala vjerujući da postoji i ova druga riječ, suprotna od neizbježan. U rječniku je nisam pronašla, ali smatrala sam da je izostavljena pukom greškom.

Nisam mogla ništa drugo nego odlučiti da se neću bojati neizbježnoga. Ipak sam ja tatina hrabra djevojčica.

Zapisivanje je neizbježno

Tako sam zapisala u brodskom dnevniku, i oko toga nisam imala nikakve dvojbe.

Doktorica nikad nisam postala, to vam je sad već posve jasno.

Istina je da mi se povremeno dogodi da u nekoj čekaonici, kad pored mene prođe liječnica u bijeloj kuti, pomislim: Mogla sam to biti ja. Pomislim to koji put i dok promatram vas s ovog kauča. Mogla sam ja biti na vašem mjestu a vi na mom. Mene je korak dijelio od medicine, a vas možda korak dijeli od potrebe da sami sjednete ovdje, na moje mjesto, i nekome ispričate svoju priču.

Možda smo svi mogli biti nešto drugo, ali neizbježno je bilo ovo što smo postali.

Vi ste, recimo, za razliku od mene završili medicinu – ali možda je to zapravo bila vaša stranputica. Možda ste, nekad davno, kad ste zamišljali sebe u budućnosti, htjeli biti nešto sasvim drugo.