Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

KAD POMISLIM NA TO

Sve se promijenilo. Odjednom sam se našla sama sa sobom, u jednini, u svijetu u kojem me nitko nije poznavao. Mogla sam usred bijela dana, bilo gdje, izvaditi bilježnicu, napisati rečenicu-dvije i spremiti je natrag u torbu a da se nitko ne zapita što radim. Mogla sam lunjati naokolo, ili čamiti nad knjigama u svojoj studentskoj sobi, ili neplanirano otići u kino, ili se družiti i otkrivati ima li meni sličnih. Nestalo je bojazni od suvišnih pitanja koja zahtijevaju konkretne odgovore. Nestali su obrasci za dan, za noć, za tuđa očekivanja. Svijet je postao fluidan, olakšan od svih drugih koji su ga sa mnom dijelili izbliza.

Osjećaj novog života često sam u mislima uspoređivala s onim kojeg sam se sjećala iz povrataka s noćnih ribolova u svitanje. Bila je to neka nova pučina, još veća i nepreglednija, na kojoj je bilo moguće misliti da se svijet jutrom budi radi mene, ili barem s velikim zanimanjem za moje sudjelovanje u njemu. Sve se činilo mogućim, a jedini problem bio je svesti to moguće na mjeru koja stane u samo jedno postojanje.

Rječnik je, naravno, doputovao sa mnom. U to sam se vrijeme zabavljala tražeći u njemu značenja riječi koje su mi već bile poznate, ali mi je jedno tumačenje bilo malo za sve ono što sam od riječi očekivala. Pisalo je da je sloboda mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja; mogućnost samoodređenja čovjeka – i još svašta što je dokazivalo da ja značenje te riječi proživljavam i da tih sedam slova više nisu samo imenica.

Svijet se istovremeno povećao i suzio na bitno.

Zamjenicu ja izgovarala sam kao da sam na nju napokon stekla pravo, kao da sam joj doputovala nakon dugog odgađanja i traženja.

To sam bila ja, prava ja: djevojka koja žuri na predavanje iz stilistike kod profesora Pranjića. Djevojka koja ispred fakulteta jede sendvič od mortadele. Djevojka koja se jezikom služi bez zadrške i koju su u knjižari ulovili s ukradenom knjigom. Djevojka koja piše duga pisma prijateljici iz djetinjstva, onoj koja je izgurala Tomu s epistolarnog pijedestala. Djevojka kojoj se sviđa što je budućnost neizvjesna i koja na druge misli samo koliko je nužno.

U studentskoj sobi više nije bilo tatinog kreveta nalik na brod, no ja sam to jedva primjećivala. Nije bilo ni skrivenog tereta za naguravanje iza madraca pa sam i u običan, tuđi krevet lijegala kao da je moj. Postao je moj. Sve je postalo moje. Uopće nisam uzimala u obzir da je moj pravi krevet, moj najsigurniji brod, tamo negdje ostao prazan. Besramno zaokupljena samom sobom, nisam uopće vodila računa o tome da nekome nedostajem.

Danas, s prazninama koje su se u međuvremenu otvorile, zamišljam tatu kako ulazi u moju bivšu sobu, kako je uvijek iznova zatiče praznu i kako s vremena na vrijeme sjeda na taj prazan krevet kao da bi me sad najradije pokrio dok spavam, ali se ta mala, tako prirodna i pravedna očinska želja, postiđeno povlači pred činjenicom da nisam prisutna.

Kad pomislim na to, nešto se u meni sklupča.

Da je ovo dijalog, da vas nisam zamolila da mi budete samo uho, vjerojatno ne biste odobrili ovu grižnju savjesti koju vam ispovijedam. Sigurno biste zastupali pravo na vlastito dobro, na vlastiti put, kao što bih i ja da me danas manje boli pomisao na ono što se dogodi tamo odakle odemo. Tamo nastane praznina koja se popunjava na kapaljku, nikad dovoljno, a mi smo i dalje bezobzirno zadovoljni negdje drugdje kao da u toj matematici oduzimanja nismo sudjelovali.

Velike revolucije koje broje stotine tisuća mrtvih, i male, sasvim osobne odluke koje su samo zrnce pijeska u pustinji cjeline, u osnovi imaju zajednički nazivnik: u posezanju za slobodom uvijek netko strada.