Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

KOLIKO GOD IH IMA I KAKVI GOD BILI

 

Činilo joj se da Pavel nema paralelnog svijeta, da je taj o kojem govori jedini koji ima. S takvim svijetom, zapravo, tajne postaju višak a prešućivanje sebično. Treba ga širiti dalje kao dobru vijest. Treba ga razmnožavati i dijeliti bez iznimke, koliko god se stvarnost prenemagala da ga prihvati. Prenemagala se i Laura, ali Pavel je znao zaskočiti njezinu apatiju i pokrenuti dijalog u kojem joj riječi nisu zvučale potrošeno, kao s drugima.

– Sad sam neko vrijeme samo stajao pred vašim vratima.

– S nekim posebnim razlogom?

– Obuzeo me osjećaj u kojem sam htio malo zastati. Dotad nepoznat osjećaj. Stojim pred tuđim vratima i osjećam se kao da imam ključ od tih vrata. Kao da samo trebam posegnuti rukom u džep, jer ključ je sigurno tamo. Naravno, nisam posegnuo u džep jer znam da ključa nema, ali ja se svejedno osjećam kao da ga imam. Je li se to vama ikad dogodilo?

– Nikad.

Nije mu htjela reći da se ona tako ne osjeća čak ni pred vratima koja jesu njezina. Vratima za koja ima ključ. Ali, on bi nekako uvijek znao da mu ona prešućuje važne stvari. Osjećala se kao da su zamijenili uloge, kao da je on psihijatar koji detektira razloge za njezino opiranje životu, a ona šutljiva pacijentica iz koje riječi treba čupati kliještima.

– Mogao bih nagađati o tome kako se vi osjećate pred tuđim vratima.

To je rekao i, naravno, popratio to pronicljivim pogledom u kojemu se zrcalio ton razumijevanja – onako kako može samo čovjek koji je sam sa sobom u toliko dobrim odnosima da svisoka može tolerirati i zanemariti tuđe promašaje. Ne mogu njemu tuđi promašaji ništa, jer koliko god ih ima i kakvi god bili, on ostaje u suglasju sa svijetom i životom, iz kojeg s distance može posramiti koga god se dohvati.

Mislila je o tome kako bi mu trebala reći da nije došao k njoj da bi nagađao o njezinom životu i da bi se njime uopće bavio. Da je njegov život tema. Da prestane izigravati sveznajućeg pripovjedača koji kreira njezin psihološki profil kao da je boravio u njezinom tijelu i glavi. Zna ona dobro što mu je trebala reći, i tada i na svim onim drugim seansama koje je suvereno vodio umjesto nje – ali nije se mogla oduprijeti ni znatiželji ni opasnosti koja je vrebala iz tog mladića. Osjećala se kao da ju je napokon sustiglo sve ono što bez odgađanja mora saznati o sebi, i kao da joj je netko poslao osobu koja to može riješiti umjesto nje. Zato je puštala da on vodi, da čini s njom sve što on misli da treba i što nije mislila da bi ikad ikome dopustila – a najmanje nekome tko sjedi na njezinom kauču.

– Nagađajte – rekla mu je, jer je jedva čekala da čuje što će o njezinim vratima i ključevima zaključiti.

– Vi se i sami osjećate zaključano. Toliko zaključano da mi se čini da ste prestali vjerovati da uopće postoji ključ za bilo koja vrata.

– To je istina – složila se bez trunke protivljenja.

– Naravno, to je vaše pravo. Isto kao što je moje pravo osjećati da mi se sve samo otvara, da je preda mnom sve samo neprekinuti niz otvorenih vrata pred kojima čak ne moram ni zastajati.

– I ta otvorenost može biti zastrašujuća.

– Evo, to su te razlike koje me zanimaju. To je ono što pokušavam razumjeti. Jer vrata su ista. Zašto pred istim vratima neki ljudi oklijevaju a drugi ulaze kao da vrata i nema? Zašto je jednima sve zaključano a drugima širom otvoreno?

– Nisu to ista vrata – usprotivila se.

– Ista su. Evo, zamislite, na primjer, da stojite pred ulazom u neku sobu u kojoj vas čeka nešto što dosad niste iskusili. Nešto uzbudljivo, zanimljivo, drukčije, nešto čega ćete se poslije dugo sjećati. Možda je malo i zastrašujuće, možda i potencijalno opasno, ali znate da bi vam to iskustvo dramatično uljepšalo dan, a možda i život. Znate da je to možda jedina prilika da osjetite nešto što ste priželjkivali jednako toliko koliko ste se toga pribojavali. Vi nećete ući. Ja hoću.

Mogla je samo u sebi zbrajati sva svoja odustajanja. Nije da ih nije bilo. Milijun puta se nije usudila, a sad jedan mladić, mlađi od nje dvanaest godina, dijagnosticira njezin zazor od života kao da nije skriven, kao da nije uložila godine napora u prikrivanje svega što se nije odvažila proživjeti.

– Teško mi je i zamisliti što bi se tamo, iza tih vrata, nalazilo – rekla je, iako je znala da će nakon toga uslijediti nova nelagoda, budući da će on bez ustručavanja početi zamišljati od čega je sve odustajala.

– Ne vjerujem da vam nedostaje mašte. Samo se treba poslužiti njome.

– Kako biste se vi to, na mome mjestu, poslužili maštom?

– Ugađao bih sebi. Rekao bih obitelji, na primjer, da trebam nekoliko dana za sebe, sjeo u auto i odvezao se na more. Ustvari, pustio bih da me netko odveze. Netko s kim želim provesti nekoliko dana bez obzira na to što je to naizgled nerazumno. Prepustio bih se situaciji, radio sve što se radi s nekim tko mi se sviđa, bez trunke brige o tome što je navodno ispravno. Eto, tako bih se, na primjer, poslužio maštom.

Dok je govorio, mogla ih je vidjeti. Njih dvoje, njega i sebe, kako se voze prema moru. Gledala je sebe nasmijanu, opuštenu, laganu onoliko koliko se može biti samo kad odbaciš sve terete. Ne sjeća se sebe takve, uopće, ali u toj slici nije bilo težine koja bi to onemogućila. I uopće nije zvučalo kao nagovor, to što joj je govorio. Zvučalo je kao sasvim jednostavna mogućnost koju samo treba poželjeti da bi se dogodila.

– Ali to sam ja – zaključio je. – Vi ne možete na isti način izmaštati trenutak.

– Prebrzo zaključujete o meni – pobunila se.

Nenadano se pojavila neka hrabrost zbog koje je pomislila da to što je umjesto nje izmaštao nije ni najmanji problem ostvariti. Život ti nešto pruža, ti to uzmeš – i to je to. Jednostavnije ne može biti. Možda samo treba ponekad, umjesto Xanaxa, uzeti neki drugi nadomjestak kojim se sanira besmisao. Pilulu tajnog života, pilulu avanture, pilulu preljubničke želje. Za tolike stvari koje mogu popraviti život, pa makar bile nedopuštene, nije potreban liječnički recept nego samo malo hrabrosti i ludosti.

– Volio bih da sam zaključio krivo – dodao je, i pogledao je tako prodorno da joj se činilo da su joj njegove oči opekle utrobu, da su je secirale do zadnjeg mišića. Na trenutak joj se učinilo da živa leži na obdukcijskom stolu na koji su je polegli ne zato da otkriju razlog smrti, nego sve skrivene razloge izostanka pravog života. Nakon te obdukcije više neće smjeti posezati za svojim izgovorima jer će povijest njezinog polaganog umiranja postati transparentna, sa svim precizno evidentiranim dokazima u prozirnim vrećicama, pomno proučenima pod jakim svjetlom obdukcijskih lampi kojima ni najmanji ožiljak ne može promaknuti.

Pod tim Pavelovim pogledom osjećala se kao da je godine provela u zamračenoj sobi, a sad je on nenajavljeno razmaknuo teške, neprozirne zavjese i u njezin mrak pustio jarko danje svjetlo koje će je u svakom smislu razotkriti.