Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ČIM OTVORITE OČI

Većinu vremena lebdjeli smo negdje iznad zemlje, kao da su svi drugi u prizemlju postojanja a nas dvoje na nekoj višoj, njima neuhvatljivoj razini. Ipak, trebalo se povremeno spustiti među druge i sudjelovati u situacijama koje su nam omogućavale zajedničko vrijeme i uvjete za život u paru koji više nismo mogli odgađati.

Kad sam ga dovela svojim roditeljima, mama je skuhala njoke s pašticadom. To se kuhalo samo za najvažnije goste. Tata ga je ispod oka promatrao kao da je komandos koji će mu zauvijek oteti kćer. Ipak, junački je prešutio očinsku ljubomoru i strah da će mi ljubav pobrkati račune na fakultetu. Nedugo nakon onog ispraćaja na kolodvoru morao je podnijeti i taj drugi, daleko beznadniji osjećaj da me gubi, da me nepovratno prepušta drugima. „Drugi“ su ovaj put bili nadmoćniji. Bila je riječ o muškarcu devet godina starijem od njegove kćeri, u kojeg je ta ista kćer gledala kao da su svi drugi ljudi na Zemlji statisti koji se pojavljuju na sceni samo zato da bi se vidjelo koliko je on jedinstven i vrijedan bezuvjetne ljubavi. Tatu je sigurno ljutilo to što je titulu najvažnijeg muškarca u mome životu morao prepustiti drugome, ali se toliko trudio to ne pokazati da ništa od svega toga nisam primijetila. Njegovu sjetu protumačila sam tek naknadno, kad smo se svi na nju već odavno naviknuli.

Rekli smo im da ćemo živjeti zajedno, da će se on doseliti u Zagreb. Doseliti se u Zagreb značilo je napustiti posao i dovesti u pitanje svaku vrstu sigurnosti koju je dotad imao. Značilo je i to da ja više neću biti obična studentica kojoj je jedina briga polaganje ispita. Živjet ću kao u braku, obavljati kućanske poslove za dvoje, kuhat ću umjesto da jedem u studentskoj menzi, provoditi vrijeme u paru – a to bi moglo značiti i manje učenja i manje ocjena u indeksu. Danas imam preciznu predodžbu o njihovoj roditeljskoj zabrinutosti zbog mog idealiziranja ovakve nesigurne budućnosti – a tada je nisam uopće uzela u obzir. Kad pokušam zamisliti koliko im je samokontrole i obzira trebalo da je prešute, srce mi se zgužva od tuge i zahvalnosti.

Ne znam što vaši priručnici i udžbenici kažu o tome, ali osjećaj krivnje puno je teži naknadno, kad ga osvijestimo s velikim zakašnjenjem. Sjedim ovdje pred vama i sričem, slovo po slovo, život u kojem tek sada razumijem puno toga preskočenog – kao da su neki trenuci tuđi i kao da mi ih sad netko drugi prepričava. Bude li od ovoga ikakve dobrobiti, ona će biti baš u tome da sam verbalizirala stvari za koje nisam ni znala da me muče.

Kad se pokušavam osloboditi krivnje i dati sebi oprost za tugu koju sam nehotice pokrenula u drugima, izvlačim se na svemir. Jer, vidite, kad čujem riječ svemir, nikad ne pomislim na zvijezde, na planete, na sve ono udaljeno i nedokučivo u čemu sam samo čestica cjeline. Nikad ne pristajem na rječničku definiciju po kojoj je svemir čitav vremenski i prostorno beskonačan svijet koji nas okružuje. Meni je svemir oduvijek bio iznutra, tamo gdje mi misli mogu dosegnuti. Bio mi je jedino mikrokozmos u kojem sama istinski sudjelujem, pa vjerujem da me to na neki način oslobađa krivnje što mi se tada suzio na dvoje. Znam da nema isprike za tu vrstu sebičnosti, ali isto tako znam da je ona uključivala bezuvjetno davanje u kojem na praktičan način uopće nisam mislila na sebe. Mislila sam samo na nas dvoje u paru jer je to postao jedini oblik života koji sam mogla zamisliti. Koji smo oboje mogli zamisliti.

Ne znam imate li to iskustvo – buditi se svakoga jutra uz nekoga koga volite. To su pravedna jutra u kojima, čim otvorite oči, znate da već imate sve što vam treba pa vam se prvi obrisi jave sviđaju kao da se i dalje radi o snu koji ste sanjali s velikim povjerenjem da će se već sutra ostvariti.