Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ČIM SJEDNE NA KAUČ

Prim. dr. sc. Laura Herman, specijalist psihijatar – to piše na njezinim vratima. Iako je pločica tamo već pet godina, ona još uvijek nije u nju do kraja povjerovala. Kad ulazi u ordinaciju, uvijek se osjeća kao da laže. Kao da će već danas, ili sutra, ili u najboljem slučaju za tjedan ili dva, profesionalna maska koju navlači kad treba izgledati kao da zna zakrpati i popraviti nečiji život, spasti i razotkriti sav njezin jad i kukavičluk.

Najradije bi opozvala način na koji je doživljavaju. Stala bi na pozornicu s koje slika ide u domove svih koji je poznaju i onih koje će tek sresti, uzela mikrofon koji će njezin glas nepovratno pronijeti do svih koji joj greškom vjeruju ili bi joj mogli povjerovati, i povikala: „Ljudi, ja sam lažljivica i ne mogu vas naučiti ničemu. Ne mogu vam pomoći. Svaka osoba koja mi plaća da joj pomognem ima veću kontrolu nad svojim životom od mene.“

Nakon što je nova pacijentica otišla, još je neko vrijeme ostala sjediti. Nije ju za fotelju prikovalo ništa novo, tek uobičajeno odustajanje od napora da svom danu pronađe smisao. I ta joj je pacijentica pomogla u nesudjelovanju. Nije od nje očekivala ništa osim da je sluša, a u slušanju je lako zabušavati. Nije joj čak htjela reći ni kako se zove. Zatražila je termin za bezimenu sebe kad je nazvala, pa je Laura u svoj tjedni planer umjesto imena upisala upitnik. Jedno ime manje za pamćenje, jedna priča manje za sudjelovanje – među svima koje su joj višak. I jedan upitnik više u zbirci upitnika koji ostaju bez odgovora.

Evo, sad se, recimo, pita kako je uopće zalutala u taj prostor koji je, službeno, ordinacija njezine privatne prakse. Bijeli zidovi, kauč, police, bijela fotelja, stol i zavjese – sva ta stilizirana nedužnost u kojoj se osjeća kao uljez samo je još više pridonosila osjećaju nepripadanja.

Otvorila je prozor ne bi li buka s ulice i prljavi nered vanjskoga svijeta bar malo neutralizirali gotovo svetu atmosferu čistoće. Klaudija će doći za desetak minuta. U tih desetak minuta mora se sabrati, naći način da sebe stavi na stranu, da vlastita žaljenja odgodi na sat vremena kako bi mogla slušati Klaudiju, ili barem izgledati kao da je sluša.

Svaki dan iznova ulaže silan napor da se uvjeri kako ima smisla sudjelovati u onome što je čeka. Opominje se na sve što je vrijedno truda, ali tjeskobu na uspijeva preduhitriti. Sad se još pojavio i nemir koji je nasilno izvlači iz apatije. Iznenadna prilika za život u neživotu, koju bi najradije prespavala.

Vrijeme je za prvih dnevnih 0,25 mg Xanaxa. Drugu tabletu popit će poslijepodne, prije povratka kući, a treću prije spavanja.

Gutljaji vode potjerali su Xanax niz grlo, i sad se samo trebalo nadati da će početi djelovati brzo, da će se zastrašujuća kemija koja može privremeno sanirati nered u glavi aktivirati prije Klaudijina dolaska i osposobiti je za seansu.

Zna ona da će mehanički odraditi i tu seansu i ostatak jutra, i da je tek poslije očekuje ono najteže. Najteže u njezinu slučaju znači vratiti se kući i opet se ponašati kao da je zadovoljna, kao da je svoju biografiju sama naručila iz kataloga. Čini joj se da nema ništa teže nego igrati glavnu ulogu u vlastitom životu. Svaki dan radi s ljudima koji imaju pravo na tjeskobu, a ona svoju prešućuje. Njezina se, u usporedbi s njihovima, čini neumjesnom.

Klaudija najčešće počne plakati čim sjedne na kauč. „Kao da mi se otvori ventil za suze kad dođem k vama“, uvijek ponovi. „A kod kuće ne mogu plakati koliko god pokušavala.“

Gotovo joj je zavidjela na njezinoj konkretnoj, opravdanoj tuzi. Tuzi koju joj nitko nema pravo osporiti.

Klaudija ima dvadeset i osam godina. Viktor je imao trideset. Bili su zajedno osam godina. Zadnje dvije bili su u braku. Zajednička budućnost na koju su računali nestala je u jednoj sekundi – u onoj kad ga je na neoznačenom dijelu ceste koju je neoprezno pretrčavao pokupio vozač koji je smrskao i svoj auto i Viktora i budućnost.

„Cijelo se vrijeme pitam što mu je prolazilo kroz glavu tada“, rekla joj je kad je prvi put došla. „Je li znao da umire, je li se osjećao krivim što me napušta, što je zbog vražje nepažnje pokvario sve što smo isplanirali? Je li mislio kako je glupo poginuti tako, kao pješak, nakon što je stotine tisuća kilometara prevalio za volanom?“

„Na neka pitanja nikad ne dobijemo odgovore“, rekla joj je tada, i sram ju je priznati da je mislila na vlastita neodgovorena pitanja, na vlastitu neopravdanu tugu koja je izjeda gotovo jednako moćno kao da je u pitanju neka smrt – jer to možda i jest smrt, to njezino negiranje života koje provodi dosljedno kao da se radi o zadatku.

Pred njom je sjedila mlada žena koja je izgubila čovjeka kojeg je bez nelagode nazivala „srodnom dušom“ i koja nije znala kako se pomiriti s gubitkom, a njoj je u glavi metastazirala strašna, neoprostiva misao kako je tu cestu trebao pretrčavati Emil a ne Viktor. Jer, eto, postoje i takvi, mučni i neraskidivi odnosi koje jedino smrt može razriješiti. Ali Emil je prelazio cestu samo na pješačkom prijelazu. On je poštovao propise, živio po pravilima, držao se uvriježenog rasporeda životnih događaja po kojem će na koncu i umrijeti kao što je i red – od puke starosti od koje se prirodnom smrću odlazi u dobi od devedeset godina. Najradije bi Klaudiji rekla da joj je sudbina možda učinila uslugu, da bi to s Viktorom jednom preraslo u dugotrajno međusobno mrcvarenje kakvo ona svakodnevno proživljava, da je ljubav, oko koje se sve vrti, jedna velika zavjera koja nas drži podalje od nas samih, da nas doista samo smrt može rastaviti – baš ovako, kao nju i Viktora, koji su pošteđeni mučnih međusobnih optuživanja za izostanak sreće na koju su računali. To što Klaudija nije dočekala tu vrstu pakla s Viktorom daje joj za pravo da neutješno plače.

Ovaj put počela je plakati već pred vratima ordinacije. „Donijela sam svoje maramice“, prošaptala je kroz suze.

Sigurno je u protekla tri dana više puta pomislila kako je na prošloj seansi psihijatrici potrošila previše maramica. Taj dirljiv osjećaj krivnje probijao se kroz slojeve njezine boli, prkoseći svim zakonima neutješnosti.

S Klaudijom je bilo lako, izuzmemo li sram koji je u njoj izazivala svojom nedužnošću. Dovoljno je bilo pobrinuti se za malo tišine, i ona bi počela govoriti. Na govorenje ju je vjerojatno poticala nelagoda, jer činilo se da bi satima mogla samo šutjeti i plakati. Bilo je jasno da joj uopće nije do riječi, no Klaudija je bila previše obzirna da drugima priredi neugodnu tišinu. Osim toga, roditelji su joj omogućili terapiju, i ne bi sad bilo u redu da bojkotira njihovo ulaganje u njezin oporavak.

Trebalo je samo prebroditi onih nekoliko prvih trenutaka u kojima bi Klaudiju mirno promatrala čekajući da počne govoriti.

– Najgori je osjećaj krivnje.

– Krivnje?

To je već dobro uvježbala. Zadnju riječ ponovila bi upitnom intonacijom i onda bi se monolog nastavio.

– Da, užasne krivnje. Probudim se ujutro i osjećam se krivom što sam živa. Što dišem. Zamiriše mi prva jutarnja kava i osjećam krivnju što bih u njoj mogla uživati. Jučer sam je prolila u sudoper jer nisam mogla podnijeti tu misao. Bojim se upaliti radio. On je svakoga jutra palio mali tranzistor u kupaonici. Kupio ga je da nam jutra budu veselija. Ne mogu ga upaliti. Najradije bih ga svom snagom razbila o kupaonske pločice, ali onda bih osjećala još veću krivnju.

Laura je razmišljala o jutrima u svojoj kupaonici. Jutrima bez radija, bez melodije. I ta je tišina neka vrsta smrti.

Osjetila je blagu vrtoglavicu. Ne zna je li to od Xanaxa ili od preskočenoga doručka. Upozorenja na nuspojave znala je već napamet jer ih je toliko puta ponovila svojim pacijentima: Najčešće opažene nuspojave u bolesnika liječenih zbog anksioznosti su pospanost, buncanje i vrtoglavica. Kao rjeđe nuspojave navode se smetnje vida, glavobolja, depresija, nesanica, tjeskoba, tremor, promjene tjelesne težine, smetnje pamćenja, amnezija, poremećaji koordinacije te različiti simptomi od strane gastrointestinalnog trakta i autonomnog živčanog sustava. Moguće su i distonija, razdražljivost, gubitak apetita, malaksalost, smetnje govora, žutica, mišićna slabost, promjene libida, nepravilnosti menstrualnog ciklusa, inkontinencija, retencija urina i poremećaj jetrenih funkcija.

Sve je to znala, a ipak ga je pila. Ona je sama sebi najopasnija nuspojava. Klaudija je, recimo, odbila Xanax. Rekla je da bi se osjećala krivom da uzima nešto što bi joj moglo umanjiti bol.

– Osjećam krivnju dok jedem, dok se tuširam, vjerojatno čak i dok spavam. Krivnja je osnovni osjećaj. Poslije nje dolazi ljutnja.

– Ljutnja?

– Da. Ljuta sam kad vidim da se život i dalje odvija. Ljuta na ljude koji sjede u kafićima i smiju se. Ljuta na svijet koji nije stao nego se nastavio dalje okretati kao da se ništa nije dogodilo. I na sebe koja u tome sudjelujem.

Zastala je i oborila pogled jer se doista sramila svog sudjelovanja u životu, koliko god pasivno bilo. Iz pozicije njezine odanosti, jedina ispravna verzija života bez Viktora bila bi smrt ili, u popustljivijoj verziji, doživotna izolacija. Sve drugo je na neki način izdaja. I da nema obzira prema roditeljima, prema mlađoj sestri, prema Viktorovim roditeljima i prijateljima – prema svima koji su od nje očekivali da „krene dalje“ – već bi se ona obračunala s ovim neživotom na koji je prisiljena.

– Kad sam bila mala, imala sam akvarij. Četiri ribice. Jedna je uginula dok sam bila u školi. Tata je sklonio uginulu ribicu i odjurio u prvi dućan s ljubimcima da kupi istu takvu prije nego što se vratim iz škole. Mama se ljutila zbog toga, ali on nije mogao podnijeti pomisao na moje suze, a pogotovo ne na moje suočavanje sa smrću.

Laura se pokušala nasmiješiti. Njezin otac nikad nije nešto takvo učinio za nju. Vjerojatno bi je dočekao s mrtvom ribicom u malom improviziranom lijesu od kutije šibica i održao joj predavanje kako se mogla bolje brinuti za nju.

Maloprije je zavidjela Klaudiji na smrti voljene osobe, sad joj zavidi na smrti ribice koja je zahvaljujući očevoj zaštitničkoj brizi uskrsnula prije nego što je Klaudija saznala da bi je trebala oplakivati. Je li moguće da joj se vlastiti život čini toliko promašenim da je u stanju zavidjeti drugima i na njihovoj nesreći? Odakle sva ta gorčina koju više ne može kontrolirati? Gorčina koju ni Xanax ni sve njezino teorijsko znanje o ljudskoj psihi ne mogu sanirati.

– To mi je mama rekla tek godinama poslije, kad sam već bila na fakultetu. Tada nisam ništa primijetila. Došla sam iz škole, nahranila svoje četiri ribice i previdjela zamjenu u akvariju. Doduše, učinilo mi se da se crvena ribica malo udebljala, ali pripisala sam to njezinoj spretnosti. Uvijek je prva dolazila do hrane. Nisam je se sjetila godinama, a sad mi je i ona okidač za ljutnju.

Zatim je uzela novu maramicu iz svog paketića i podignula pogled prema Lauri. Laura nije zatražila da joj objasni kakve ta davno uginula ribica ima veze s ljutnjom koju sad osjeća. Neće Klaudija dugo izdržati nelagodu tišine. Kad je opet progovorila, ljutnja joj je dala za pravo da čak malo i povisi ton.

– Nitko nas ne pripremi na gubitke. Uče nas gomili nepotrebnih stvari, a nešto tako bitno izostavljaju. Uče nas kako se ophoditi s ljudima, uče nas obzirima i higijenskim navikama, uče nas glavne gradove zemalja u koje vjerojatno nikad nećemo otići. Uče nas zakonu gravitacije, fotosintezi i mjerama zaštite od požara, meridijanima i književnim pravcima, formuli solne kiseline i skoku u dalj, a ne nauče nas onom najtežem. Zamijene nam ribicu u akvariju kao da je to lekcija koju trebamo svladati – da se smrt može prevariti, da se mrtvi mogu nadomjestiti preživjelima.

Laura bi je sad najradije demantirala i ispričala joj kako je u dobi od devetnaest godina izgubila majku i kako se nije znala nositi s tim bez obzira što je, u teoriji, bila pripremljena na njezinu smrt. Majčina bolest potrajala je dovoljno dugo za pripremljenost, ali nema te vježbe ni teorije koja te može pripremiti za takav gubitak. Možda se cijeli život pripremamo samo za vlastitu smrt, možda i život nije ništa drugo nego navikavanje na umiranje s kojim iz dana u dan živimo noseći se s gubicima svake vrste – gubitkom sebe, iznevjerenim očekivanjima, nedostatkom ljubavi i svim mogućim diverzijama koje život može smisliti da bi nas izmorio do te mjere da smrt dočekamo kao olakšanje, kao napokon uspostavljenu ravnotežu između svega što želimo i svih nemogućnosti da to dobijemo.