Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ZAMISLITE TEK OSTALE

Ne zna odakle im to razumijevanje bez viška riječi. Oboje su znali da će izaći izvan četiri zida ordinacije. Nekoliko dana nakon onog sata koji su zajedno odšutjeli jednostavno je nazvao i rekao da je želi nekamo odvesti. Na dva, možda tri dana. „Sutra?“ upitala ga je, kao da se sve to podrazumijeva. Nije se podrazumijevalo, ali činilo joj se da više ne može izdržati ni dana bez promjene. „Sutra“, rekao je. „U deset, pred ordinacijom.“

Nakon što je spustila slušalicu, pregledala je raspored i otkazala seanse za sljedeća dva dana. Tek tako, kao da joj nije prvi put da to čini. Viroza, gripa, isprika, odgoda – izgovarala je te riječi u slušalicu bez trunke krivnje i nelagode. Onda se pokušavala prisiliti da smisli što će reći Emilu, ali mozak je izbjegavao stvarni život. Strah, njezin vječiti najgori neprijatelj, povukao se kao da ga nikad nije ni bilo. Odjednom je nekako znala da nas stvari koje nas najviše plaše mogu najviše usrećiti, i čini se da se strah pred tom mišlju posramio i odustao.

S jednakom lakoćom kojom je otkazala pacijente doći će kući i reći Emilu nešto što neće biti podložno sumnji. Trenutno ne zna što će to biti, ali zna da će se alibi pojaviti kad joj zatreba. Njezino pravo na život preuzelo je kontrolu, i sad svaka briga strši kao strano tijelo u tom novom poretku stvari.

Kao da je u pitanju netko drugi a ne ona, izašla je iz ordinacije i krenula u obilazak dućana. Kupila je dva kompleta čipkastog donjeg rublja, samostojeće čarape i proziran tamnoplavi negliže koji će joj poslužiti kao spavaćica. Nasmiješila se pri pomisli da takvi komadi rublja zapravo nikad i ne posluže kao spavaćica, nego samo kao uvod u spavanje, koje zapravo i nije pravo spavanje. Senzualno izdanje koje će joj kupljene stvari omogućiti samo je uvertira u golotinju. Ta je misao pokrenula adrenalin koji joj se činio toliko vidljiv da se gotovo zastidjela pred prodavačicom koja je njezino novo rublje na blagajni stavljala u vrećicu.

U drugom dućanu kupila je traperice. Godinama ih nije nosila, a sad je ušla u stanje naknadne mladosti u kojem su traperice nužne. Promatrala je kako je u zrcalu izdužuju i pomlađuju, kako meki traper briše razliku u godinama između nje i Pavela, i čudila se kako je jednostavno prerušiti se u mlađu i ležerniju sebe.

Kupila je i haljinu. Pripijenu haljinu koja te navodi da ti se vlastito tijelo svidi do te mjere da povjeruješ da ga je moguće jako željeti. U ta dva sata pred vlastitim se očima preobražavala u ženu koja zna što želi i, još više, u ženu koju netko do te mjere želi da je spreman na sve bezumne rizike kako bi je dobio.

Da, banalno je sve to oko čega joj se mozak angažirao i čemu se neočekivano prepustila kao da se radi o nečem važnom. Ali, ako je u banalnostima njezin spas, posegnut će za njima kao da se radi o najdubljoj esenciji istinskog života koju ni jedna filozofija ne može objasniti nego je samo golo postojanje potvrđuje demantirajući s lakoćom sve što je navodno bitno.

Zaboravila je popiti Xanax, prvi put u zadnjih godinu dana.

Zaboravila je cijelu onu neodlučnu i nesretnu sebe.

Mirno je otišla kući i rekla Emilu da Olja treba pomoć. Da je u dubokoj depresiji. Najmanje što može učiniti za svoju vjenčanu kumu jest da joj posveti dva dana kako bi je pokušala izvući iz tog stanja. Otići će k njoj, razgovarati, izvesti je na zrak, skuhati joj nešto, prespavati, i ako joj sutradan ne bude bolje pokušat će je nagovoriti na liječenje.

Iako se s Oljom nije čula mjesecima, Emil ništa nije posumnjao. Čak joj se činilo da je sretan što ga je ovo podsjetilo da u njezinom životu postoji neka prijateljica, pa makar bila i u dubokoj depresiji. On je imao prijatelje na sve strane, i znao joj se potužiti da ga zbog toga muči grižnja savjesti – kao da je on kriv što ih Laura nema. Prijatelje iz škole pogubila je nakon majčine smrti, kad nitko nije znao kako srušiti zidove koje je podigla oko sebe. Olju je počela izbjegavati nakon pobačaja. Nikad se nije suočila s razlozima tog izbjegavanja, ali da je sama imala psihoterapeuta, taj bi joj možda objasnio da je Olja bila njezina loša savjest, svjedok događaja koji cijeli život pokušava zaboraviti. Možda ju je podsvjesno i krivila za sve – jer da je onda nije izvukla iz kreveta, da joj nije onako staloženo i racionalno objasnila da mora „nešto poduzeti“, možda bi danas imala i to dijete, i još svoje biološke djece, i vjerojatno nikad ne bi upoznala Emila.

Da, bila joj je kuma na vjenčanju. Da, povremeno bi se čule, pa i viđale – ali sve to bilo je, što se Laure tiče, samo krpanje zajedničke krivnje, samo linija manjeg otpora u kojoj je bilo lakše sve međusobno prešutjeti i praviti se da prava prijateljstva opstanu unatoč svemu što ih onemogućuje.

Znala je da Emil neće nazivati Olju. Neće se on nametati u tom osjetljivom trenutku u kojem će njegova žena sućutno spašavati svoju depresivnu prijateljicu. Bit će diskretan i pun razumijevanja, jer jedino takav i zna biti.

Tako je jednostavno tumačiti život bez primisli, s vještinom ignoriranja istine. Ali je – to je shvatila bezočno lažući svog muža – jednako tako jednostavno prihvaćati pogrešan život kad imaš i drugi, iznenada otkriven. Doduše, možda je pogrešan i taj kojemu se sada potajno nada, ali bilo bi neumjesno cjepidlačiti oko nečega što je napokon veseli. Možda je formula sreće savršeno jednostavna – možda samo trebamo povremeno odlaziti da bismo postojali. Vraćati se da bismo znali da smo bili. Raditi pauze od života paralelnim životom.

Ipak, na trenutak je poželjela ljubomornog muža koji će postaviti gomilu sumnjičavih pitanja i koji će je prozreti. Poželjela je njegov opravdan strah da je gubi i sve nedaće koje se iz tog straha mogu izroditi – svađu, međusobno optuživanje, suze, galamu, lupanje vratima. Došlo joj je da jednom zauvijek razbuca njihov prividan red, iritantnu pristojnost u kojoj nema ni života ni istine. Sve je to jedna velika laž za koju je načas pomislila da ne može opstati više ni sekunde. Ali mogla je. Mogla bi, ta laž, potrajati još pedeset godina jer Emilu se ona sviđa. Istina je njegov neprijatelj, ona bi narušila svijet koji je godinama gradio, i ako je laž ono što održava taj svijet na životu, onda ga istina ne zanima. Njihova laž je jedina istina za koju on želi znati.

No nije se imala volje baviti Emilom. Draže joj je bilo glumiti prisutnost u zajedničkom životu od kojeg se sada usuđuje barem nakratko dignuti ruke. Sutra ujutro sjest će u Pavelov auto i sabotirati sve poznato. Pojma nema što će se dogoditi, ali spremna je za to što je čeka. To što je čeka jednostavno je neizbježno. Radi se o trenutku u kojem njezin život visi o koncu, kao da u mračnoj i hladnoj šumi stoji sa zadnjom žigicom koju treba zapaliti da se rasplamsa plamen koji će je ugrijati i spasiti. O toj jednoj vlažnoj žigici ovisi joj život, i ona će je zapaliti pa makar zbog toga izgorjelo sve što je dotad poznavala, sa svim stvarima i ljudima – uključujući i nju samu.

Na noćnom ormariću stajao je Truebin roman u kojem ju je večer prije jedna rečenica potresla do te mjere da dalje više nije mogla čitati. Možda je i zbog te rečenice stekla ovu nenadanu hrabrost zbog koje sada smireno i bezočno laže svoga muža kao da joj nije prvi put. Truebina junakinja Estrella rekla je svom sugovorniku: „Ja sam uvijek radila ono što sam htjela, cijeli svoj život, i potpuno sam nesretna… zamislite tek ostale.“ Nije mogla ne pomisliti da ona nikad u životu nije radila ono što je istinski htjela – i ako se nesreća mjeri odustajanjem od vlastitih želja, onda je njezina nemjerljiva. Došlo je vrijeme da tom odustajanju stane na kraj, ili da barem jednom u životu pokuša ne odustati. Ne želi više spadati u te „ostale“ koji rade suprotno od onoga što žele, pa makar radeći ono što želi bila još nesretnija. Neće više odvojena od sebe provesti ni trenutka. Još do jučer trebala joj je hrabrost da promijeni omiljenu boju, a sad je spremna promijeniti sve.