Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

I ONDA PROMIJENIM TEMU

Nešto joj je iznenada zamirisalo na putu do ordinacije, a nije mogla prepoznati miris. Možda je to bilo nešto vezano za godišnje doba kojega uopće nije bila svjesna. Rastužilo ju je neznanje o onome što je okružuje. Osjećala se kao da je naknadno ubačena u cjelinu u kojoj sve savršeno funkcionira bez nje, koju ona može samo poremetiti. Mozak ju je bez njezinog angažmana vodio uobičajenim ulicama – i tako sve do mukle tišine njezine bijele sobe u kojoj su ionako svi drugi važniji.

Hilda se pojavila u posve drukčijem izdanju. Izgledala je kao da je morala doći u velikoj tajnosti i kao da je uložila puno truda u to da je netko na ulici ne prepozna. Sakrila se iza odjeće u kakvoj je Laura nikad ranije nije vidjela – iza široke suknje s cvjetnim uzorkom i tunike za koju se činilo da pripada nekome puno krupnijem. Kad je sjela, još uvijek je imala šešir i velike tamne naočale. Onda je naočale ipak skinula, kao da to radi samo da uvjeri svoju psihijatricu da se doista radi o njoj.

– Jesam, počela sam – rekla je tiho, kao da se radi o povjerljivoj informaciji koju može izgovoriti samo nekome tko je, sve i da hoće, ne smije širiti dalje.

– Znači, pišete.

– Pišem. Ako se to može tako zvati. Ponekad mi se čini da se radi o povraćanju, da izbacujem iz sebe sve ono što me godinama držalo u stanju neprestane mučnine. Ali znate kako je čovjeku uvijek lakše kad povrati. Moglo bi i meni tako biti kad izbacim iz sebe ovu priču.

– Ima li neki razlog zbog kojeg ste se tako zakamuflirali?

– Izbjegavam vanjski svijet. Ljude. I poznate i nepoznate. Lako je bilo lagati o čemu pišem onda dok nisam pisala. Mogla sam reći bilo što. Sad se bojim tih pitanja. Bojim se svoje reakcije. Ne znam kako ću ovo podijeliti s drugima.

Laura se zapitala je li se Hilda napokon prerušila u svoju pravu narav i je li njezin prijašnji cinizam bio samo privremeni mehanizam obrane u razdoblju u kojem ni sama sebe nije mogla podnijeti.

– „O čemu se radi u vašoj novoj knjizi?“ pitaju me kao da ih je netko ovlastio kopati po mojoj intimi. Najradije bih rekla: „To se vas ne tiče“, ili nešto još gore, da ih sablaznim onako kako oni sablažnjavaju mene: „A kad ste se vi zadnji put poševili?“ Što bih trebala reći? Da se radi o meni. Da se uvijek radilo o meni, čak i onda kad se činilo da moji likovi nemaju ništa zajedničkoga s mojim životom. Da sam uvijek cijedila desetke života iz ovog jednog koji nije za pokazivanje, a da sada pokušavam iscijediti upravo taj.

– Što im na kraju kažete?

– Kažem im da se radi o Americi. Ne Kolumbovoj, nego jednoj naknadno otkrivenoj. I onda promijenim temu.

– A Leopold? Razgovarate li s njim o temi romana?

– Nisam mogla. Predložila sam mu da se neko vrijeme ne viđamo. Rekla sam mu da za ovaj roman trebam potpunu izolaciju. Ovo je nešto što zbilja moram sama.

Lauri je ovo zazvučalo kao da će je i Hilda napustiti, kao da se samo došla oprostiti. Na koncu će zbilja ispasti da baš nikome nije potrebna.

– Bojim se da sam naučila živjeti bez ljubavi. Ne ide mi davanje. Možda zato što mi se jednom obilo o glavu, a možda sam jednostavno postala sebična. Leopold je čovjek za par. On zna kupovati za dvoje, misliti za dvoje, živjeti udvoje. Izazivao mi je osjećaj krivnje što mu ne znam uzvratiti istom mjerom.

– Kako je on to doživio?

– Kao pauzu. I možda je u pravu. Možda će me ovaj roman osposobiti za ljubav. Za pravi život, među stvarnim ljudima. Otkad ga pišem, počeo me mučiti osjećaj da kasnim, da kaskam za životom. Ovo je knjiga koju sam trebala prvu napisati.

– Da ste mogli, napisali biste je prije.

– Ovo je kao da su me nakon nesreće smjestili na odjel intenzivne njege s dvadeset godina zakašnjenja.

„To bi i meni trebalo“, pomislila je Laura. „Intenzivna njega na kojoj će me prikopčati na aparate da me reanimiraju i natjeraju na život.“