Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

KOJA TO NIKAD NIJE POSTALA

Sjećate se onih kapljica krvi koje sam slijedila prateći tatu do ambulante? Ja sam ih pamtila kao anegdotu o tatinoj hrabrosti, a anegdote uvijek imaju sretan, duhovit završetak. Nisam znala da iste slike mogu završiti drukčije, da mogu biti kobne.

Bila je to ista krv. Nula pozitivna. Čak su i kapljice izgledale slično, iako puno bezazlenije. Bilo ih je samo nekoliko na njegovim rukama i na sljepoočnici i sasušile su se čim su se pojavile.

Dan ranije skuhao nam je ručak. Kad god bih doputovala, priredio bi malu svečanost. Na našem seoskom imanju ovaj put je već od jutra pripremao jelo koje nam je dan pretvorilo u svetkovinu. Naložio je vatru na kaminu i na nju postavio tronožac s tećom nad koju se cijelo jutro strpljivo nadvijao s glavom u dimu i srcem na mjestu. Dugo se kuhala ta veprovina, iako je cijelu noć provela u pacu – ali tata je znao što radi. Prinoseći dugačku drvenu kuhaču ustima, svako malo je provjeravao treba li dodati još koji začin, malo vode ili vina, list lovora ili ružmarina. Dok se toć kuhao, ispekao je kruh. Kad smo naposljetku sjeli za stol, obilazio je naše tanjure da se uvjeri da imamo dovoljno, dodavao nam parmezan i rezao još topao kruh, dolijevao vino u čaše. Jedva je sam stigao jesti od želje da nam ugodi. Svi smo se složili da je to najbolje što smo u životu jeli. Nismo prestajali hvaliti ručak cijeli ostatak dana, i ne sluteći što će se dan kasnije dogoditi.

Ne trebam te vaše maramice.

Upravo vam pokušavam reći da mi je tata nastradao u suludoj nesreći koja se nije trebala dogoditi, a vi mi gurate maramice pod nos. Kao da ne znate da i suze imaju smisao, da imaju svoju putanju koju treba izdržati.

Tata nije podnosio moje suze pa tada nisam zaplakala. Opipala sam mu bilo, stavila dlan na čelo, pitala ga može li ustati, nagovarala ga na duboko disanje. Odigrala sam ulogu priručne doktorice koja nikad to nije postala, ali je dovoljno vremena provela nad medicinskom enciklopedijom da zna što treba kad je netko ozlijeđen.

– Teško mi je disati – rekao je kao da se ispričava dok se borio za dah na koji sam ga nagovarala.

Pred tatom nije bilo mjesta panici. I kola hitne pomoći trebalo je doživjeti kao nešto što ima smisla više zbog sigurnosti nego zbog stvarne potrebe. Strah nije smio pristupiti ni blizu. Vozila sam se prema bolnici za tim bijelim kolima uvjerena da ćemo se zajedno vratiti kući i dočekati noć ignorirajući cijelu tu strku kao nešto na što ne treba trošiti riječi jer je dobro završilo.

A onda mi je, u bolničkom hodniku, dok sam čekala da se pojavi netko u bijeloj kuti s otpusnim pismom u kojem piše da će sve biti u redu, zamirisala veprovina od jučer. Zlokobno, iako se radilo o najboljem mirisu iz memorije mojih nosnica.