Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

TAKO RAVNO DA SE NE BI NI VIDJELO

Odjednom sam stajala na željezničkom peronu, s koferom u kojem su ispod odjeće bile moje bilježnice. Mama i tata ispraćali su me na studij bez puno riječi, kao da je između naša dva svijeta, čija će se razdaljenost odsad računati u kilometrima, golema provalija koju je riječima nemoguće premostiti.

Bila sam na korak od jednine o kojoj sam godinama maštala, a mučio me osjećaj dvostruke krivnje. Jednu je izazvalo to da ne idem studirati medicinu nego književnost, a drugu to što uopće odlazim. Mama me ispraćala s pomalo prigušenim ponosom, kao kćer koja se ima petlje boriti za svoju verziju budućnosti, ali moj tata, uvijek uspravan kao jarbol, pogrbio se od tuge. Ne zbog medicine, jer već se bio pomirio s tim da sam zastranila u vlastite snove, nego zbog kilometara koji će nam uskratiti blizinu. Svijet je velik i okrutan, a ta djevojka koja će, ispod svega što se čini da jest, uvijek biti samo njegova djevojčica, daleko od njega bit će nezaštićena, tako zanesena nekim svojim idejama o riječima i o svijetu koji bi se prema njima trebao ravnati. Htio bi zaštititi svoju kćer od svih razočaranja, od svega što će je tamo u velikom gradu dočekati, a daljina će ga u tome onemogućiti. Pušio je i sprječavao suze, a savjeti koje je pripremio za rastanak zapinjali su mu u grlu i protiv njegove volje odustajali od izgovaranja.

Kad bi primicao cigaretu ustima, onaj njegov zakrivljeni mali prst na lijevoj ruci uvijek je dolazio do izražaja jer je stršao u stranu, kao da se želi udaljiti od ostalih prstiju. Tamo, na kolodvoru, prisjetila sam se dana kad je tata u radionici gotovo ostao bez tog prsta jer je neoprezno zahvatio dasku koju je pilio na velikom cirkularu. Povukao je ruku kad su oštri zupci rotirajuće pile već prepilili kost, pa je polovica prsta ostala visjeti kao da će se svakog časa odvojiti od ono malo kože što ga je zadržavalo. Tata je samo dohvatio krpu koja mu je bila pri ruci, zamotao ruku i odšetao do ambulante kao da se samo malo porezao. Za sobom je ostavljao kapljice krvi koje sam slijedila u strahu za njega i u strahu od budućnosti koja mi se u tom času ukazala dovoljno jasno da je više nikad ne poželim. Te kapljice krvi bile su strašnije od svih onih užasnih fotografija iz Medicinske enciklopedije. Slijedeći tatin krvavi trag sa sigurnošću sam znala da neću studirati medicinu, samo što tati to, onako ranjenom, tada nisam imala srca reći.

U ambulanti su mu spasili prst. Zašili su ga, doduše, malo nakrivo, ali njemu to nije smetalo. „Bolje iskrivljen nego nikakav prst“, znao je govoriti, i čak se činilo da mu baš takav prst služi kao dokaz vlastitog junaštva, a pogotovo kao primjer za priču o mojoj blistavoj medicinskoj budućnosti. „Moja kći bi prst zašila tako ravno da se ne bi ni vidjelo da je bio prerezan“, ponavljao bi ljudima kad bi ga pitali što mu se dogodilo s prstom – a ja sam zbog takvih riječi u sebi vagala da bih možda ipak trebala studirati tu medicinu. Neće me valjda malo krvi zaplašiti?

Na razmeđu između tatinih i svojih želja dosjetila sam se spasonosnog rješenja: mogla bih studirati medicinu, a onda specijalizirati psihijatriju. Tako bi ispred mog imena ipak stajalo ono „dr.“ koje je tata sanjao, a ja se ne bih morala baviti krvlju, nego bih ljude mogla liječiti riječima. Dobro, katkad i lijekovima koji se propisuju za saniranje nereda u glavi – ali kao psihijatrici ljudi bi mi pričali sve ono što drugima prešućuju, i to bez ikakve revolucije.

Nakon što sam se prisjetila epizode s prstom, pokušavala sam se tamo, na željezničkom kolodvoru, prisjetiti i kako sam odustala od tog rješenja koje nam oboma ide na ruku. Nisam mogla. Valjda je sedmo čulo provodilo svoju samovolju pa se taj svijet prirodno zatvarao pred ovim drugim, mojim prevelikim, a tata je bio dovoljno mudar da prestane spominjati i Medicinsku enciklopediju i Medicinski fakultet. Vidio je kako se u mojoj sobi gomilaju knjige, kako popunjavam bilježnicu za bilježnicom svojim neodlučnim rukopisom koji se zajedno sa mnom inatio sa svijetom, i već mu je bilo posve jasno da taj rukopis nikada neće biti doktorski.

Više ne pamtim jesam li se i koliko dugo mučila tražeći način na koji ću mu reći da ne vidim sebe kao liječnicu, ali zato jako dobro pamtim trenutak kad sam shvatila da se više ne moram mučiti time i da je tata odobrio budućnost koju sam sama odabrala. Jednoga dana pokucao je na vrata moje sobe i donio mi novu-novcatu Unisovu pisaću mašinu. Plavu, s bijelom tastaturom. Imala sam petnaest godina, ali sam pouzdano znala da taj poklon nikad ništa neće nadmašiti.

Na peronu, na rastanku, mašina je stajala pored kofera, u svom bijelom plastičnom kućištu, kao živi predmet koji nas je i zauvijek razdvojio i zauvijek spojio u onoj vrsti razumijevanja u kojoj ne treba reći ništa da bi se znalo sve.