Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

AKO JE MOŽEMO TAKO ZVATI

A onda me onaj kamen zgnječio. Zbilja sam mislila da od mene ništa neće ostati. Razbila sam se u milijun komadića, kao vaša crvena vaza čije su se krhotine zavukle u pore ovog tepiha.

Plakala sam, danima. Saznala sam da se može toliko plakati tek kad više nije bilo nekoga tko me učio hrabrosti i kome sam je cijeli život dokazivala. Sva moja bespomoćnost isplivala je na površinu kao iznenadno otkriće da sam oduvijek zapravo bila krhka, slaba i preplašena, i da me od vlastitog kukavičluka spašavala samo činjenica da sam imala nekoga tko to nije smio saznati.

Možda svi imamo svoju adresu za hrabrost. Ja sam imala dvije. Dva čovjeka zbog kojih sam znala biti jaka, a sad sam ih, i jednog i drugog, mogla posjetiti jedino na grobnoj adresi.

Plakala sam iz dubine koju nisam poznavala jer mi se njezino mjesto, okrutno ispražnjeno, tek ukazalo kao golemi crni bezdan u kojem ću ostati nepovratno izgubljena.

Usred tih neutješnih suza – suza ponornica posvećenih i ovom i onom gubitku – treći čovjek, sad već mladić čije su ruke i po venama na nadlanicama podsjećale na ruke njegova oca, zagrlio me i rekao mi kako bih trebala biti sretna što sam svog oca imala na raspolaganju četrdeset i sedam godina. On je svog imao samo dvanaest.

Gledala sam u onaj njegov naslijeđeni krvotok na rukama, u vene koje su usred očaja ispisale budućnost kad mi se činilo da ju je nemoguće imati. Na svoje oči vidjela sam kako se život nastavlja, na ovaj ili onaj način. Krvotokom u venama, krvotokom uspomena, krvotokom pisanog traga koji dokazuje njegovo postojanje i onda kad ga nema. Tad sam vam se odlučila obratiti. Moj sin ispisao je tu uputnicu, ako je možemo tako zvati.

Sjela sam za stol, i vi ste zaživjeli. I vi, i vaša ordinacija, i vaš suprug kojeg nikad niste voljeli, i dijete koje niste rodili, i majka koju sam vam oduzela u devetnaestoj, i otac koji je bio sve suprotno od mog.

Ako je Adam mogao biti stvoren iz rebra, mogla sam i ja od vašeg uha stvoriti portret za ispovijed. Znam, nisam baš bila milostiva. Oprostite mi zbog depresije koju sam vam uvela u biografiju, ali netko ju je ovdje morao imati – a to nisam mogla biti ja. Ja si taj luksuz nisam mogla priuštiti.

Kad bih morala predahnuti od vlastite priče, od vlastitih strahova koji su nakon godina dobro igrane hrabrosti dobili svoj oblik, dovodila sam vam druge. Mogla sam vam dovesti bilo koga, pa sam vam dovela ljude koje mogu razumjeti.

Ulazili smo u vašu bijelu sobu skupljajući na odlasku svoj rasuti teret da bismo ga ponijeli natrag u svoj dan, u svoju neprospavanu noć, u svoja jutra u kojima bi nas sve iznova dočekalo.

Nemate pojma koliko sam puta odustajala. Stajala bih pred vašim vratima unaprijed prestravljena svime što bih vam trebala reći. Svaki put poželjela bih zadržati svoju priču, prešutjeti je i sebi i vama, a onda bih nastavila čupati riječ po riječ iz vlastitog tkiva, kao da čupam bolest od koje samo silom mogu ozdraviti.

I ozdravljala sam, tako slovkajući život ispočetka. Kao da sam sedmogodišnja ja, slog po slog iznova sam rastavljala ravnotežu. Kao da sam petnaestogodišnja ja, iznova sam tražila tipke na davno izgubljenoj Unisovoj tastaturi. Kao da sam osamnaestogodišnja ja, iznova sam otkrivala i život u jednini i život u paru. Kao da sam puno kasnija ja, iznova sam potražila spas u riječima.

Sad mi se čini kao da sam cijelo vrijeme terapije bila pod anestezijom. U induciranoj komi ispovijedanja. Uzimala sam svoju dozu prešućenog onako kako vi uzimate Xanax. Za vas je najbolje da uzmete još više, puno više, svega što vam dođe pod ruku od tih vaših pogrešnih medikamenata. Vaše postojanje ionako više nema nikakvog smisla.

Žao mi je, ali sad previše toga znate o meni da bih vas ostavila na životu. Ionako vam ne oduzimam nešto što je vaše, nego samo ono što sam vam bila posudila. Molim vas da izdržite samo još jedan, zadnji prizor, u ime svega što smo podijelile. Prizor koji ću vam još ispisati u znak zahvalnosti što ste šutke izdržali moju priču i što se niste protivili biti beskorisni na način koji mi je najviše koristio. Nakon toga neću vas više siliti na buđenje.