Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

U KOJEM GOD SMJERU POKUŠA

– Kako si? – upitao ju je Pavel kad je zaustavio auto pred vilom.

Iako iz njegovih usta pitanje nije zvučalo neumjesno, Laura je neizbježno pomislila na svoju bezimenu pacijenticu i njezinu teoriju o besmislenosti te dvije kurtoazne riječi koje zahtijevaju lažne odgovore.

Na toj seansi duboko ju potresla spoznaja da njezin slučaj nije ništa posebno. Svima se događaju teške stvari koje nikakva ravnoteža dobra i zla ne može opravdati. Slušala je kako joj pacijentica govori o flasterima s morfijem, o lijekovima koji više ne pomažu, o nemogućnosti dostojnog opraštanja, o osjećaju bespomoćnosti uz bolesnički krevet, o strahu od svega poslije – i shvaćala da mnogi to prožive, a samo neki doista prežive. Ona, recimo, nije. Na toj seansi je, prvi put otkad joj bezimena pacijentica dolazi, poželjela progovoriti, iako joj je bilo jasno da je bolje da šuti. Ona je svoje iskustvo gubitka pretvorila samo u kroničnu tragediju koja joj je bila izlika za sva odustajanja, i može jedino prešutjeti vlastiti primjer nesposobnosti za nastavak života – jer taj je gubitak samo jedan od mnogih, samo njezin slučaj, sličan milijunima gubitaka koje su mnogi drugi, za razliku od nje, hrabro preboljeli.

– Čudno sam – odgovorila mu je. – Kao da se premotavam unatrag.

Baš bi bilo zgodno premotati se unatrag i restaurirati svoj život, ali zna ona da se to ne može. Moglo bi se, recimo, krenuti od pomalo zakašnjele nule i promijeniti smjer, ohrabriti se za novu verziju razmišljanja u kojoj će obraćati pažnju na sve dobre stvari – kojih sigurno ima puno više nego što joj u ovom trenutku pada na pamet – pa makar to bio smjer koji će drugi smatrati stranputicom.

Prisiljavala je sebe na pozitivno, ali sve joj je bilo mutno. Ni jedan njezin osjećaj nije imao karakter. Ni jedan nije imao čvrste konture. Brkala je u sebi želje i mogućnosti, prezent i futur, uzbuđenje i apatiju, pripadanje i odustajanje. Sad joj se činilo da može pripadati bilo kamo i bilo čemu, da je to posve svejedno nakon što je barem jednom nakratko našla pravu frekvenciju. Prvi i posljednji put možda je sasvim dovoljan za jedan život. Prvi i posljednji posthumni razgovor s majkom, prvo i posljednje ronjenje, prvi i posljednji preljub. Budućnost je previše neuvjerljiva da bi računala da će se bilo što od svega toga ponoviti.

Pred njom je još jedna noć s Pavelom i sad bi trebala biti samo žena, bez viškova koji bi im mogli sve pokvariti. Usmjerila je misli na sadržaj svog kofera, na onaj negliže. Možda je dovoljno da to obuče pa da se osjeti sposobnom za strastvenu senzualnu noć koja će kasnije biti as u rukavu njezinog staračkog života – ako joj starost ikad bude na raspolaganju.

Kad su se nakon večere vratili u apartman, upinjala se iz sve snage da se nagovori na opuštanje i prepuštanje, da se uhvati za svoju žensku stranu koja je zaslužila priliku – ali osjećala je samo recidiv svoje melankolije, sve ono staro što je vuče na dno.

Pokušala se obračunati sama sa sobom u kupaonici. Prvo je popila Xanax, a onda dugo stajala pod tušem zamišljajući alprazolam iz tablete kako se rastapa i ulazi u njezin krvotok, kako preuzima ulogu dobročinitelja koji će je osposobiti za noć u kojoj ima priliku doživjeti prizore koje je uvjerljivo vizualizirala i priželjkivala dok je kupovala ono što će obući nakon tuširanja. Kad je navukla na sebe čipkasto rublje, promatrala se u zrcalu uvjeravajući sebe da je to doista njezino seksipilno izdanje, da može ponijeti ulogu koju treba odigrati u spavaćoj sobi. Stavila je još na usta crveni ruž i ogrnula se svilenim haljetkom da pri izlasku iz kupaonice ne ostavi dojam nekoga tko se otvoreno nudi, a onda se pojavila pred Pavelom nadajući se da je sve suvišno uspjela izgurati u dno sebe i da se s tog dna neće podignuti mulj i sve zamutiti prije jutra, kad će ionako biti svejedno.

Pavel je na terasi otvarao bocu crnog vina. U doček je uključio onaj svoj osmijeh koji ohrabruje bez namjere. Onaj zbog kojega se postidiš zbog bilo kakve, i najmanje sumnje u draž postojanja. Natočio im je i podignuo svoju čašu kao da će izgovoriti zdravicu. Nije rekao ništa, ali zbog načina na koji ju je gledao osjetila se kao da će prozreti sve ono što se trudila zataškati. Kao da je opet na onom obdukcijskom stolu na kojem će biti previše mrtva da demantira tuđe nalaze o svojoj nesposobnosti za život.

– Opet si lijepa – rekao je kad je otpio gutljaj vina.

Pavel uvijek kaže ono što treba. Nema u tome nikakvog truda. Radilo se samo o tri male riječi koje je iskombinirao onako kako drugi ne znaju. Toga opet si lijepa nema ni u književnosti ni na filmu – barem ne u njezinom iskustvu – a o svakodnevnom životu da i ne govorimo. Sad bi se neka druga žena na njezinom mjestu osjećala posebnom. Ako bi i pomislila da je tu rečenicu već izgovarao drugima, izabrala bi vjerovati da ga je baš ona, baš njezina ponovljena ljepota navela na takvu formulaciju. Ali Laura nije bila neka druga žena. Bila je tek Laura Herman, žena u dubokoj depresiji kojoj je jedini prirodan osjećaj sumnja u svako potencijalno dobro koje bi joj se moglo dogoditi. Žena koja za sreću zna samo po čuvenju. Možda se ona Pavelu i nasmiješila, ali ispod tog osmijeha na koji se nagovorila bile su njezine čvrsto ukorijenjene pretpostavke da ionako ništa ne može završiti kako treba.

Borila se s tim, nije da nije.

Zamišljala je kako bi bilo ugodno zamišljati Pavelove ruke na svome tijelu.

Mislila je kako bi bilo divno misliti da će nakon ove noći sve imati više smisla i više sadržaja.

Osjećala je kako bi bilo lijepo osjećati erotiku u prizoru koji upravo proživljava.

Slutila je da bi bilo spasonosno slutiti život u kojem ima života.

Ali…

Kad joj se Pavel približio da je zagrli, ona je zaplakala. Preciznije rečeno, zaridala je. Ne bi nikome znala objasniti jecaje koji su iz nje provalili u najgorem mogućem trenutku. Ako to nije bio tek odraz njezina uobičajenog čemera, onog jada koji je pritišće u kojem god smjeru pokuša pogurati svoje misli, onda je možda bio neki novi, ženski strah da će i u ljubavništvu samo zakazati i da će bilanca cijelog tog putovanja biti Pavelovo žaljenje da je pokušao na život natjerati krivu osobu – što i njezin muž sve ove godine uzaludno pokušava.

Da je ovo, recimo, roman, čitatelji bi se sada gadno razočarali. Nakon tolikog nestrpljivog iščekivanja senzualnih, ili čak lascivnih prizora, nakon navijanja da je Pavel zgrabi i odvuče napokon u taj krevet koji već dva dana izbjegavaju, nakon nade da će se toj Lauri napokon dogoditi nešto drukčije od neprestanog žaljenja za propuštenim životom – dobili bi opet jedno veliko ništa. Ta žena koja sada cmizdri iznevjerila bi tuđa očekivanja čak i kao literarna junakinja.

Možda bi svoj slučaj trebala povjeriti Hildi Zrinski. Ona voli junake s upropaštenim životom. Karakteri s nesrećom njezina su specijalnost – zato čitatelji i vole njezine romane. U njima lako pronalaze utjehu da im i nije toliko loše koliko su mislili. Laurina priča možda bi do te mjere nadahnula Hildu da izađe iz stvaralačke blokade kako bi napisala roman o ženi čiji se najveći životni uspjeh ogleda u tome da svakog jutra iznova uspijeva ustati.

Trebala bi Hildi ispričati kako ju je Pavel tada odnio u krevet, kako ju je zagrlio onako kako ju je otac trebao grliti barem dok je bila dijete i kako ju je milovao po kosi sve dok se jecaji nisu stišali i dok nije zaspala u naručju tog mladića koji bi joj, po načinu na koji je tretira, mogao biti otac.

Sanjala je da je umrla.

Ta smrt u snu donijela joj je takvo olakšanje da bi za nju najbolje bilo da je do buđenja zaboravi.