Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

TADA KAD NISMO IMALI NIŠTA

Kad je odlučio doseliti u Zagreb, pronašla sam nam stan. Mali stan u suterenu zgrade u centru grada. Imali smo jednu sobu i improviziranu kuhinjicu u nečemu što se moglo zvati predsobljem te minijaturnu kupaonicu u kojoj nije bilo zahodske školjke. Zahod je bio u zajedničkom hodniku ispred stana i dijelili smo ga s prvim susjedima. Na prozoru te jedne sobe u kojoj smo jeli, spavali i radili bile su rešetke, a pogled je uključivao jedino obuću i gležnjeve prolaznika.

Kad nam je moj tata došao u posjet – a izveo je to tako da se ne osjećamo kao da je došao provjeriti u kakvim uvjetima mu sad živi kći – osvrnuo se po prostoru, onoliko koliko se u tako minijaturnom stanu sličan pokret dvometraša uopće mogao nazvati osvrtanjem, i rekao: „Pa ovo nije stan, ovo je podmornica.“

Trudio se da to zvuči kao dobra šala. I zvučalo je, jer smo se nasmijali tome što se dosjetio savršenog nadimka za stan. Nisam pomišljala da mu je možda teško, da mu se srce smežuralo od tuge i brige kad je shvatio da mu kći živi ispod razine zemlje, u stanu bez zahodske školjke. Valjda sam računala na to da mu je moja očita sreća dovoljna za roditeljski mir – što je vjerojatno i presudilo da ne napravi scenu i ne počne zahtijevati da se hitno iselimo odatle.

Jer mi smo svoju podmornicu pokazivali kao da se radi o mjestu na kojem bi nam mnogi pozavidjeli. Ona nam je bila prvi zajednički prostor, prvo mjesto na kojem se više nismo morali razdvajati, prvo stanište u kojem smo u svakom smislu dijelili život. Danas mislim da je tatina briga posustala pred našim oduševljenjem koje nam nije htio pokvariti iako mu se moralo činiti neumjesnim.

Ne znam kako to vama sada zvuči, niti želim to znati. Možda vam pacijenti redovito idealiziraju prošlo vrijeme, koje nakon dugogodišnje distance dobiva na šarmu pa im se puno toga čini boljim nego što je bilo. Ja sam sigurna u ovo što govorim. Ne radi se o uvjetima, nego o osjećaju. Mogla bih napisati esej o sreći u siromaštvu. Ta vrsta sreće izostavlja sve ono što nam nije potrebno, jer na to nepotrebno i ne računa. Kad iz života oduzmete višak stvari i višak materijalnih očekivanja, ostane samo ono bitno – ono što vas iznutra ispunjava. E to je ono što smo imali, tada kad nismo imali ništa. Recimo, nismo imali hladnjak. Pouzdano se sjećam da nismo ni razmišljali o tome kako bi nam trebao. Svaki dan kupovala sam namirnice na tržnici ili u malom dućanu u susjedstvu pa bismo jeli to što smo imali.

Na više od toga uopće nismo pomišljali. Ne bismo ni razumjeli, tada, zašto bi nam uopće trebao višak hrane za buduće vrijeme, pa makar to buduće vrijeme bilo već sutra.

Ne sjećam se ni što smo imali od stvari, osim nešto odjeće, knjiga i dvije pisaće mašine. Ne sjećam se ni kakvo smo posuđe koristili, iz kakvih smo čaša pili, kako sam prala odjeću i gdje sam je sušila. Stvarno se ne sjećam tih detalja. Sama činjenica da danas teško mogu vizualizirati podmornicu puno govori o tome koliko nam je bilo svejedno gdje smo uopće. Pamtim onaj prozor i rešetke na njemu, najviše zbog toga što smo činjenicu da vidimo samo noge prolaznika smatrali egzotičnom pa smo znali izmišljati priče o ljudima na temelju njihovih cipela.

Bilo je to kao da smo umjesto stana unajmili paralelni svijet u kojem se nismo morali baviti takozvanim prizemnim stvarima. Živjeli smo pod zemljom, a zapravo iznad zemlje i iznad stvari.

Svakoga jutra odlazila sam na neki od studentskih poslova koje sam s lakoćom uvijek iznova pronalazila, a prije izlaska ostavljala sam mu pisamca podrške za nove stranice koje će ispisati dok se ne vratim. Još uvijek ih imam, te poruke u kojima je vidljivo kakva je to bila simbioza. Poruke koje dokazuju da se ova prošlost o kojoj vam govorim jednom doista dogodila, iza naših prvih zajedničkih vrata. Vrata na koja nitko nije morao pokucati da bi nam bilo dobro.