Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ŠTO JA IMAM S NJIMA

Probudila se s novom, dotad nepoznatom vrstom tuge. Da je bila u stanju imenovati ono što osjeća, nazvala bi je konačnom.

Ne zna kako je uopće izvela sav onaj napor oko ustajanja i spremanja za odlazak u ordinaciju. Možda ju je na to prisilio najprostiji nagon da mora po svaku cijenu izaći iz kuće. Trebala joj je samoća koja uključuje što manje drugih, koja nije prisilna kao obiteljska.

Ne zna može li se jutros nositi s Hildom. S njom uvijek ima osjećaj da će je prozreti, da će joj jednog dana bez ustručavanja reći da je vrijeme da se ostavi ćorava posla i zatvori ordinaciju. Da joj je najpametnije da se negdje sakrije i bude sama sa sobom kad već nikome ništa ne može ponuditi.

Hildina je samoća drukčija. Ona zvuči kao da se za nju izborila teškom mukom, kao da joj je ona najdraži oblik življenja.

– Kad sve uzmem u obzir, trebala bih mu biti zahvalna što me ostavio. Da je ostao, živjela bih njegov život umjesto svog. Ovako sam pročitala tisuće knjiga, napisala tisuće rečenica, tisuće puta sama odlučivala o tome kako ću provesti dan.

Laura bi odmah potpisala to što je Hilda sad zaključila. Ona je propustila samo život u paru, a Laura je na svom primjeru jako dobro naučila koliko toga u paru propuštamo.

– Najveći dio života vjerujem da čovjek jednostavno mora prestati postojati izvana da bi postojao iznutra – zaključila je Hilda, kao da se tješi zbog svega što je sebi uskratila.

Da nije tako apatična, Hildine rečenice počele bi joj se sviđati. U tome što je sad rekla sadržan je koncentrat svačije istine. Nepošteno je da se moramo odlučiti između vanjskog i unutrašnjeg života, između zajedničkog i svog – a u bilanci postojanja to se čini neminovnim.

– No počela sam vjerovati da se to može razdvojiti, odnosno da se može balansirati između jednog i drugog – rekla je Hilda zavjerenički, kao da je otkrila tajnu formulu novog oblika života koji je spremna podijeliti sa svojom psihijatricom.

– Mislite?

– Zapravo je vrlo jednostavno. Malo postojiš izvana, s nekim tko ti ne uzurpira ono unutra, i onda se vraćaš unutra kao da ništa nije bilo. Ima ljudi s kojima se to može.

– Govorimo o nekoj konkretnoj osobi?

– Da. Govorimo o Leopoldu. Upoznala sam ga prije mjesec dana. U Billi, kod frižidera s mliječnim proizvodima. Nisam mislila da će biti važno pa ga nisam spominjala.

Nije bila sigurna može li joj vjerovati. Jednu joj je laž već priznala, što znači da bi ih moglo biti još. Možda je taj Leopold samo još jedan Hildin junak, onaj o kojem još ništa nije napisala jer trenutno ne piše. Čak mu i ime zvuči literarno. Možda su razgovori sa psihijatricom samo lakši put do karakterizacije budućeg lika – no nije li svejedno? Ljudi joj dolaze sa svojim teretom, i posve je nebitno što pred nju istovaruju sve dok misle da im to pomaže. Uostalom, nije li korisnije pomoći u spašavanju jednog fiktivnog čovjeka nego biti nemoćna u spašavanju stvarnog?

– Prišao mi je i pitao jesam li ja Hilda Zrinski. Čitao je sve moje romane. Ne može vjerovati da kupujemo na istom mjestu. Ne može vjerovati da sa mnom razgovara. Počastio bi me kavom ako se slažem, nakon kupovine. Razgovarao bi sa mnom o mojim knjigama.

– Svidio vam se?

– Svidjelo mi se to što je govorio. Način na koji me doživljava. Dobro… ne može se reći da nije zgodan, markantan muškarac. Ima on puno kvaliteta. No u literarnom smislu zapravo je nezanimljiv.

– U literarnom smislu?

– Da. Nije on moj kalibar, ako me razumijete. Popis za kupovinu je jedini književni žanr koji bi mogao proizvesti. Ali, kad malo obrnem stvari u svoju korist, to može biti njegova najveća prednost. Njemu je činjenica da sam ja pisac čista egzotika. Fasciniraju ga knjige s mojim imenom na hrptu.

– A to vam godi?

– Vama ne bi? Kad se jednom suočite s tim da netko do koga vam je jako stalo nije svjestan ni jednog retka koji ste napisali, onda je ugodno čak i kad netko do koga vam nije toliko stalo pobožno čita vaše knjige.

Ovdje se Laura zapitala hoće li i Hilda, kao i ona jednom, nasjesti na pomisao da su tuđi osjećaji prema nama, čak i kad ih ne možemo uzvratiti, dobra zamjena za ljubav.

– Neću vam lagati. Ne osjećam prema njemu ništa osim nekakve… ne znam… dragosti.

Da, baš to – dragost. To je i ona osjećala prema Emilu u vrijeme kad je sve svoje ostavio po strani da je spasi. Da je spasi kako bi je kasnije mogao posjedovati.

– Ali uvjerena sam da je jedino tako bezazleno. Pustiti nekoga da vas voli, kad već vi ne možete njega.

Možda bi je trebala upozoriti. Od svih pogrešaka koje je u životu napravila, ta je bila najpogubnija. Kad-tad sustigne te obveza da uzvratiš, da se odužiš za to što netko osjeća prema tebi – a to je dug najgore vrste, naplativ jedino prisilnom odanošću.

Uostalom, čemu bi to upozorenje služilo? Kao da nam tuđa nevolja može prevenirati vlastitu. Tko je ona da bilo kome oduzima pravo na pogreške? Čak ni psihijatri nemaju pravo na prevenciju te vrste – jer nema načina da nekoga uvjerimo da na kraju svake priče vreba neki pakao. Uvijek mislimo da ćemo baš mi naći način da ga izbjegnemo, da ćemo baš mi uspjeti nadmudriti obrasce po kojima su drugi postali nesretni.

– Reći ću vam kakav je Leopold. To je čovjek koji će otići na tržnicu, kupiti sve što treba prije nego i pomislim da mi treba, skuhati večeru i postaviti stol – i sve to dok ja pišem, ili čitam, ili besposleno gledam kroz prozor i razmišljam – a onda će me za tom večerom, na kojoj nije propustio ni svijeće zapaliti ni otvoriti bocu najboljeg vina, ispitivati o mojim junacima, bivšim i budućim, raspitivati se o mojim mislima kao da svojih nema, i poslije svega toga još će me čvrsto grliti dok ne zaspim.

Mogla bi joj sad reći: „I moj muž sve to čini za mene, već godinama, a ja se osjećam kao u zatočeništvu.“ Ali neće, naravno.

– Znači li to da pišete ponovno? – to ju je pitala, da ne zatruje njezin entuzijazam.

– Zasad se samo pravim da pišem. Zbog Leopolda, jer oduzmemo li moje pisanje, od nas dvoje ne bi puno ostalo.

– Pravite se da pišete? Kako?

– Jednostavno. Odem u svoju radnu sobu i zatvorim vrata. Leopold zna da za pisanje trebam mir i izolaciju. Zato on dolazi u moj stan, tako uvijek mogu odigrati svoj mali stvaralački igrokaz.

– Što radite u radnoj sobi dok on misli da pišete?

– Razmišljam. Osluškujem kako on na prstima hoda po stanu i priprema hranu ili briše prašinu. Čekam da me sustigne osjećaj da mogu opet pisati. Ponekad zbilja ulazim u tu sobu misleći: Evo, danas ću zbilja početi. Ili barem mislim da bih mogla pokušati, da ne iznevjerim Leopolda baš do kraja.

– Hilda, prvih sedam romana napisali ste da nešto dokažete Vlatku. Sad mislite da biste trebali opet pisati da nešto dokažete Leopoldu.

Hilda ju je pogledala kao da je prvi put vidi. Kao da joj sad ispočetka mora prepričati cijeli svoj život.

– Kako ne razumijete? Treba mi neka adresa.

– Adresa su vaši čitatelji.

– Znam ja da to što pišem završava na tamo nekim nepoznatim adresama. Ali tko su svi ti ljudi koji redaju moje knjige na svojim policama? Što ja imam s njima? Treba imati petlje priznati da je nama adresa uvijek samo jedna, da većinu stvari radimo uvijek zbog jedne osobe. Ne možemo cijeli svoj svemir upućivati u prazno.

– Ali ga možemo upućivati na krivu adresu.

– Meni pričate? Pa barem ja znam sve o tome.

Poželjela je i ona svoju adresu, pa makar i krivu. Kome je ona uopće ikad upućivala svoj svemir? U prazno. Uvijek samo u prazno.

– Upravo sam shvatila što trebam napraviti – rekla je Hilda, a oči su joj se zacaklile od iznenadne odluke koju se spremala objaviti svojoj psihijatrici.

– Jeste?

– Jesam. Samo moram uputiti pravu stvar na pravu adresu. Napisat ću roman o Vlatku i sebi.

Laura je šutjela. Samo se na silu nasmiješila, da Hilda bude sigurna da ju je čula.

– Napisat ću priču o ženi koju je muškarac ostavio zbog stipendije.

Laura je šutjela.

– Zvat će se baš tako, „Stipendija“. Ne! Zvat će se „Amerika“, kao onaj Kafkin nedovršen roman. Glavna junakinja bit će ostavljena žena koja prvo malo tuguje jer još ne shvaća da joj je kreten napravio uslugu, a onda otkrije svoju Ameriku. Otkrije život na vlastitom kontinentu. Zabavlja se, radi stvari koje voli, ugađa sebi. Kad je netko pita za njega, govori kako je sretna što ga se riješila. Nabraja mu mane – od prljavog veša do veličine spolovila.

– To nije roman, to je osveta.

– E pa to je ono što meni treba. Osveta.

I na tome joj je mogla pozavidjeti. Ona se nema kome čak ni svetiti. Nema nikoga, osim sebe, koga može okriviti za sve što nije ili jest učinila.

Hilda će se vjerojatno osjećati bolje kad jednom izbaci iz sebe svoju zastarjelu gorčinu. Poslužit će se fikcijom da preboli stvarnost i onda će jednom zauvijek krenuti dalje, u svoj preostali život, bez tereta koji ju je pritiskao. A što da ona radi sa svojim životom? Ona ne zna čak ni imenovati svoj teret. Što bi uopće rekla nekome tko bi je pitao u čemu je problem? U tjeskobi. U bezvolji. U praznini. U beživotnom životu. U njoj.

Nema tog pisanja koje bi nju moglo spasiti.