Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

KOJA NIJE PREŠUĆENA

Nije se usudila računati na ljubav. Osjećaj da privremeno živi zasad joj je dovoljan. Ljubav je samo pompozna riječ od koje imamo prevelika očekivanja, a u praksi nas uvijek iznevjeri. Željela se osjećati kao da joj je ljubav odlučila uručiti pomilovanje kako bi je poštedjela vlastitog viška, i sad kad ju je nadživjela može je se mirno odreći u ime spokoja. Ono što je osjećala vozeći se s Pavelom prema jugu, bio je mir koji izostavlja očekivanja. Bilo je svejedno što će se dogoditi. Moglo se dogoditi sve i nije se moralo dogoditi ništa, a sve i bi i dalje imalo smisla samo zbog toga što se usudila proživjeti nešto nerazumno, nešto posve različito od svega onoga što se inače usuđivala. Možda je to sasvim dovoljno za opstanak – da čovjek zna da se već sutra sve može bar malo promijeniti i da uvijek postoji još nešto što nas čeka.

Cesta je bila gotovo prazna, a dan vedar i topao. Vožnja joj je bila kao šetnja. Pavel je vozio kao što radi i sve ostalo. On jednostavno vlada životom, čega god se dohvati. Držao ju je za ruku, mijenjao glazbu, mijenjao brzine, govorio i pitao – a ritam vožnje nije se ni u jednom trenutku poremetio. Kotači su se vrtjeli kao da je ostatak svijeta u smiraju i kao da se sve što ostavljaju za sobom bešumno urušava iza njihovih leđa. Svijet pred njima prijateljski ih je dočekivao, a onaj iza njih prestajao je biti na snazi.

Zanimao ga je njezin život u jednini. Onaj kojega se jedva sjećala. Život prije Emila, prije Gabrijela, prije studija medicine i majčine smrti. Iznevjeren život. Uvijek joj je bilo teško prisjećati se te djevojke koju je izdala kad joj je priredila život posve različit od onoga koji joj je dugovala, ali sad joj se vratila bez ustručavanja. Pod Pavelovim vodstvom dospjela je u stanje bez tereta u kojem nije bilo osjećaja krivnje ni zbog propuštenoga ni zbog onoga što upravo čini. U toj vožnji prema moru ona nije bila žena koja se sprema prevariti muža – koja ga je prevarila već kad je izgovorila laž o prijateljici koju treba spašavati. Bila je osoba koja ima pravo na svoje želje, na samo svoje unutrašnje impulse koji ne podliježu ni tuđim očekivanjima ni osudi.

– Nitko me zapravo ne poznaje – rekla mu je kao da o tome govori stalno, kao da ništa ne stoji između njega i te istine koju mu je spremna povjeriti bez ustručavanja.

Skrenuo je oči s ceste da bi je pogledao s razumijevanjem kakvom se nadala. Da je mogla naručiti pogled kakav joj je u tom trenutku trebao, bio bi baš takav.

– Laura.

Rekao je samo to – njezino ime, ali u načinu na koji ga je izgovorio bilo je sve što je o sebi morala znati. U toj je intonaciji boravila njezina prava priroda, sve ono što je dobar dio života prešućivala i gušila kao da će joj nanijeti bol. Njegova Laura bila je reinkarnacija žene kakva je trebala postati, kakva bi postala da nije bilo naličja postojanja na koje je bila osuđena. „Mogla sam to biti ja“, pomislila je kad je izgovorio to svoje Laura onako kako ga je jedino i trebalo izgovarati sve to vrijeme koje više ne može smatrati pravim postojanjem. Drugi su njezino ime izgovarali kao nešto što se podrazumijeva, kao osobnu imenicu iza koje ne stoji ništa važno.

Rekla mu je sve to. Prešućivanje više nije bilo opcija. Predugo se bojala vlastitih misli, vlastitog glasa. Čak i kad bi progovorila, o nečem posve nevažnom i usputnom, činilo joj se da je rekla više nego što je bilo nužno. Svaka bi je riječ podsjećala da joj se opet približava nešto od čega se ne zna udaljiti. Sad su se riječi množile bez ustručavanja, dočekane u uhu koje ih čuje, i baratala je njima kao da je naknadno shvatila čemu zapravo služe.

Rekla mu je da joj se čini da bi sad mogla napisati tisuću pisama. Sebi i drugima. Pisama u kojima bi napokon mogla reći sve što je uzalud prešutjela.

Njezina bezimena pacijentica na jednoj joj je seansi pričala o pismima, i sad su joj, u tom autu kojim se vozi u nejasnu budućnost, pisma zazvučala kao nešto što treba nadoknaditi.

– Možda bismo stalno trebali pisati pisma jedni drugima – rekla je Pavelu. – Tako bismo mogli posegnuti za riječima i onda kad ih nema, uvjeriti se da je šutnja samo privremeno stanje. Sad mi je zastrašujuće koliko toga nisam izgovorila.