Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

MJERENO U SATIMA

„Goli život je važniji od uspomena“, rekla sam mu, odlučna da založim zlatnu narukvicu koju sam dobila na poklon od svojih učenika. Nije mu bilo drago što ću se odreći te narukvice, ali toga dana nismo imali ni novčića, a perspektiva sljedećeg nije bila nimalo bolja. Zahvaljujući dnevničkom zapisu iz tog vremena, danas znam da smo za nju dobili tristo osamdeset i devet dinara. Za to smo kupili dvije kutije cigareta, kruh, deset dekagrama kave, litru ulja, glavicu kupusa, sirni namaz i paštetu. Zavedeni skromnim obiljem koje nam je moglo potrajati najviše dva dana, nismo više spominjali narukvicu. Nismo spominjali ni siromaštvo od prekosutra. Izvježbali smo odgađanje brige, ili smo je barem znali prešutjeti na neko vrijeme, mjereno u satima.

Golo preživljavanje smatrali smo čudom, a čuda se ne zanemaruju. Ni čudo da smo se uopće pronašli u svijetu u kojem se mnogi nikad ne pronađu nismo uzimali zdravo za gotovo. Zbog naših privatnih čuda koja su opstala usred zloćudnog vremena, uvijek smo mogli vjerovati da smo u prednosti. U prednosti pred smrću i pred svime što nam je uskraćeno. Dostojanstvo nam je možda bilo dovedeno u pitanje, ali ono najvažnije nije.

Onda smo se, godinu dana nakon prvih sirena za zračnu uzbunu, vjenčali. Bilo je to šarmantno umjetničko vjenčanje, bez roditelja, s nekolicinom najbližih prijatelja. Nije se promijenilo ništa osim mog prezimena. I dalje smo bili zatočenici pogrešnog vremena, tuđih stanova, nedostatka posla i neplaćenih honorara – ali je činjenica da imamo jedno drugo i dalje uspijevala nadglasati sve što nam je otežavalo život. Dirljiv je način na koji smo se međusobno ohrabrivali, na koji smo pronalazili prečace do trenutaka u kojima je na snazi bilo samo ono što nas je spašavalo od stvarnosti. Katkad bismo uspjeli skucati novac za bocu vina, za sir koji nema okus gume, za teglicu maslina – pa bismo se jedan dan pravili da živimo u izobilju i da uspijevamo prevariti stvarnost iznenadnim blagostanjem. Zaranjali smo u knjige, u paralelne svjetove koji dokazuju da drugdje ima života u koji možemo nakratko povjerovati. Zaranjali smo jedno u drugo, u zagrljaje kakve mogu razmijeniti samo ljudi koji dijele ne samo ljubav, nego i prkos prema svijetu koji im ne ide na ruku. Sizifovski prkos koji uspijeva samo na ograničenom području privatnosti.

Ne znam jeste li čitali „Roman o Londonu“ Miloša Crnjanskog. Ja sam ga čitala baš u to vrijeme, kad mi se moglo činiti da je Crnjanski posudio našu priču iz budućnosti. Nas dvoje bili smo kao Rjepnin i Nađa, samo što nismo morali otići u London po svoje siromaštvo. Za svoj život u egzilu mi smo samo trebali ostati gdje jesmo.

I ostali smo, nas dvoje – a onda se ispostavilo da će nas uskoro biti troje. Vrijeme u kojem smo se zatekli činilo je tu spoznaju zastrašujućom. Navikavali smo se na nju malim, nesigurnim koracima neuvjerljivog međusobnog ohrabrivanja, no nije bilo te misli ni tog predviđanja koji su nas mogli pripremiti na divotu, hrabrost i nježnost roditeljstva.

Kad vjeruješ da ti život koji živiš takav kakav jest ima duboki smisao, da mu ne treba dodavati ništa osim egzistencijalne bezbrižnosti niti oduzeti ništa osim straha od glupe smrti od zalutalog metka, onda te još viši, neočekivani smisao, na koji te ni jedno tuđe iskustvo ne može pripremiti, potrese do mjere da se osjećaš kao početnik koji ni o čemu nije znao ništa, ili je barem znao premalo da pohvata konce istinskog života.

Opet se moram ograditi od onoga što vam sada možda prolazi kroz glavu. Znam da nismo ni prvi ni zadnji koji su dobili dijete. Bez uvrede, doktorice Herman, ali najradije bih vam zabranila da uopće razmišljate o nama. Ne zato što vam ne vjerujem, što mislim da ćete nas krivo tumačiti, nego zato što je ovo jedino mjesto gdje mene ne mora zanimati što će bilo tko misliti o bilo čemu – a pogotovo o onome što ja kažem. Cijeli život imam osjećaj da se moram opravdavati zbog emocija, da ih dižem na potenciju koja kod drugih izaziva nelagodu – a budem li se ovdje osjećala tako, onda ovo nema smisla. Mislim da bi svatko trebao imati svoje mjesto i vrijeme za čisto osjećanje, pa makar to osjećanje zvučalo patetično, nerazumno ili pretjerano. Manje bi se ginulo zbog svega što smo prešutjeli.