Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ALI KAD IZAĐEM IZ OVE SOBE

– Ja više ne bih dolazila – rekla je Klaudija čim je sjela. – Trebam svoja, a ne vaša četiri zida.

– Mislite da vam terapija ne pomaže?

– Ne radi se o tome da mi terapija ne pomaže, niti o tome da mi vi ne pomažete, nego o tome da ne trebam pomoć. Nema toga što vi meni sad možete reći da se osjećam bolje. Nema te utjehe koju za mene sada možete izmisliti. Ja i ne želim da me utješite. Imam pravo na svoju tugu. Viktor ima pravo na moju tugu.

– Nitko vas ne požuruje. Morate proći svoj proces žalovanja.

– O tome vam i govorim. Moram ga proći, ali sama. Za to mi ne trebaju svjedoci. Svjedoci mi izazivaju nelagodu.

Laura zna sve o toj vrsti nelagode. Ona bi sa svojim stanjima sama lako izašla na kraj. Jednostavno bi im se prepustila da nema drugih, pred kojima, baš zbog te nelagode, zbog srama što se ne zna nositi sa životom, mora glumiti da je sve pod kontrolom.

– Proživljavam nešto zbilja teško, a stalno moram voditi računa o tome kako je drugima ako im to pokazujem. Mislim na obitelj, na prijatelje. Ako priznam koliko mi je teško, onda je teško njima. Ako je njima teško zbog mene, osjećam se krivom.

– Ovdje ne morate osjećati tu vrstu krivnje.

– Moram. Ja sam jednostavno takva. Kad plačem pred vama, neugodno mi je jer odmah pomislim kako vas dovodim u nepriliku. Trebalo bi mi biti lakše kad se isplačem, a ja se osjećam krivom.

– Klaudija, ja sam ovdje zbog onih koji imaju razlog za plakanje. Zbog ljudi poput vas. Toj krivnji zbilja nema mjesta u ovoj ordinaciji.

– Ne znate vi mene. Ja stvorim odnos i s nekim tko se vozi iza mene dulje od deset minuta, s nekim koga poznajem samo iz retrovizora. I potpune strance shvaćam ozbiljno. Strance poput vas.

Laura se posramila. Prošli su joj kroz glavu svi ljudi u njezinom životu o čijim osjećajima ona ne vodi računa – a vidjela ih je češće nego u retrovizoru.

– Kad ste neki dan otkazali terapiju, osjetila sam veliko olakšanje. Ponavljam, nema to veze s vama osobno. Tad sam se ohrabrila priznati sebi koliko je ovo besmisleno. Da nema mojih roditelja, nikad ne bih ni došla k vama.

– Njima će biti žao što ste prekinuli terapiju.

– Oni zapravo ne moraju ni znati. Taj novac koji su mi dali mogu puno korisnije upotrijebiti. Mogu ga, recimo, uplatiti na neki humanitarni račun. Nekom djetetu koje treba operaciju, nekoj obitelji čija je imovina stradala u poplavi. Ovako stalno imam osjećaj da ušteđevinu svojih roditelja bacam u prazno.

– Vi odlučujete. Razmislite koliko je dobro da sad ostanete prepušteni sami sebi.

– Ali ja i jesam prepuštena sama sebi, kao i svi. Dođem k vama dva puta tjedno na sat vremena, ali kad izađem iz ove sobe opet sam sama. Sama moram preživjeti do sljedeće seanse. I kad su roditelji ili prijatelji sa mnom, sama sam s onim što proživljavam. Nitko ne može ponijeti moj teret, preuzeti moju bol.

– Znam – rekla je Laura, jer su ta četiri slova bila sve što je uspjela artikulirati. I ona jako dobro zna koliko je lakše biti sam sa sobom, nego sam s drugima.

– Ne morate se brinuti za mene. Bit ću dobro, znam ja sebe. Bit ću dobro ako ni zbog čega drugoga, onda zato što će mi biti neugodno predugo biti loše. Pronaći ću neki sadržaj. Volontirat ću u azilu za napuštene životinje ili u domu za nezbrinutu djecu. Nabavit ću si psa. Posvetiti se poslu. Dopustiti prijateljicama da me izvedu. Prodati stan i kupiti drugi, u kojem me neće sve podsjećati na Viktora.

– To bi bilo dobro za vas – rekla je Laura, osjećajući kako u njoj raste nelagoda. Pacijentica joj se oporavlja pred očima, a ona dobro zna da tom oporavku nije pridonijela ni jednom rečenicom. Jedino što joj je dala bilo je nekoliko maramica na onoj jednoj jedinoj seansi na koju Klaudija nije ponijela svoje.

– Nisam ni prva ni zadnja koja je izgubila voljenu osobu.

– Istina, ali to ne umanjuje vaš gubitak.

– Jutros sam se probudila s mišlju kako sam ja osam godina imala nešto što mnogi ljudi ne nađu cijelog života.

– To je lijepa misao.

– To je nešto što mi nitko ne može oduzeti. Evo, to nam može biti prigodna rečenica za kraj. Rečenica od koje ću ja krenuti kad osjetim da je vrijeme da nastavim sa životom.

– Želim vam sreću, Klaudija.

– Znam. Hvala vam.

– Ako ikad osjetite potrebu…

– Znam. Hvala. Ali neću se vratiti.

Kad je ispratila Klaudiju, sjela je na njezino mjesto na kauču. Prvo je samo zurila u prazno, ne usuđujući se razmišljati o mladoj ženi od koje je upravo dobila lekciju o preživljavanju. Onda je zaplakala. Pratila je osjećaj suza koje joj klize niz obraze i činilo joj se da su suhe, da joj se niz lice kotrljaju grumenčići pijeska koji neće donijeti olakšanje. Samo joj se zamutio vid, ali ne toliko da joj pogled ne bi zapeo za crvenu vazu koja je stršala u prostoriji kao žarište čistog zla, ili barem nove nesreće koja će se samo pribrojiti svima dosadašnjima.

Sljedeće čega se sjeća bili su komadići crvene keramike razasuti posvuda naokolo kao kapljice krvi na bijelom tepihu ordinacije.