Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NI U JEDNOM NI U DRUGOM TRENUTKU

Netko će reći da ono što je Laura postala i ono što je željela postati nije baš toliko različito. Taj bi se, netko, recimo, mogao pozvati na to da i arheolozi i psihijatri kopaju po prošlosti, da im je to i te kako zajedničko. Ali, nije isto kad kopaš po prošlosti koja više nikoga ne boli i onoj koja je još uvijek na snazi.

Lauri se prošlost uvijek sviđala. Ona je najsigurnija. Tamo se sve već dogodilo i odatle ne prijeti ništa nepoznato. Ništa što već nije bilo. U onome što je proživljeno ne može biti zastrašujućih nepoznanica – samo neugodnih sjećanja, a sjećanja, koliko god loša bila, barem nisu neizvjesna. U njima je samo ono što smo već preživjeli.

Ipak, ona je, zapravo, voljela jedino povijest stvari.

Stvari su bezopasne. Njima bi se radije bavila nego ljudima. U pauzi između dvije majčine bolesti, dok je još vjerovala da će studirati arheologiju, zanosila se idejom kako će iz nekih bivših predmeta, koje je ona otkrila i vratila u život da ispričaju priče o ljudima kojih više nema, posuđivati upravo tu vrstu mira – onog koji dokazuje da se sve loše već dogodilo i da više nema nikakve opasnosti. Kad se zadubila u viziju svoje budućnosti, počela je sanjariti kako će specijalizirati podvodnu arheologiju. To je bio još dublji, još tajniji svijet. Svijet zaboravljen daleko od ljudskih stopala, skriven dovoljno duboko za potpuni zaborav i pogodan za nagađanja. Izvlačiti priče iz tog i takvog zaborava doista bi bio privilegij. Po stvari koje bi progovarale o nekim bivšim, potopljenim ljudima trebalo bi doslovce duboko zaroniti – a nju su dubine, baš kao i visine, oduvijek privlačile. Činilo joj se da je njezino pravo mjesto u svjetovima ispod i iznad stvarnog, a ne u ovom između, u kojem je dobila pogrešnu ulogu.

Sve joj je oduzeto.

Osuđena je na stranputicu. Na neizbježno a pogrešno. Ona naivna romantična nada da će njezina medicina majci možda spasiti život koštala ju je više od te smrti.

Svaki je dan podsjeća na neprežaljeno. Umjesto da pod morem traga za pričama o potonulim brodovima i ljudima, ona je osuđena na priče živih ljudi – ljudi kojima se ne može izmaštati ni ljepši život ni ljepši kraj. Onih koji zauzimaju mjesto na kauču na koji bi sama trebala sjesti i napokon isplakati suze koje nije isplakala i prežaliti potencijalni život koji je promašila.

Kao da ona davna tupost nikad nije ni prestala – eto, tako se osjeća. Još je bila otupjela od majčine smrti kad ju je Danijel ostavio, kad je postala neželjena bivša cura s neželjenom trudnoćom, i onda se tupost samo nadohranila. Tu na scenu stupa Emil. U tom trenutku njezina života on je bio jedini živi dokaz da na svijetu postoji i nešto dobro, da ima netko na koga se može osloniti, da je neće baš svi do kojih joj je stalo napustiti. Emil se borio umjesto nje. Donosio joj je voće, kuhanu hranu, knjige koje bi joj mogle zaokupiti misli, pa čak i bilješke s predavanja koje je bez imalo nelagode nabavljao od kolega s njezine godine. Uzeo je njezin život u svoje ruke, u kompletu s njom, a ona se nije imala snage usprotiviti. Nije, zapravo, ni osjećala da bi se trebala usprotiviti – jer nije osjećala ništa.

Ipak, neki duboki osjećaj iznutra, neko čulo koje nije ni osluhnula kako spada, govorilo joj je da se mora otrgnuti i sama, bez njega, stati na vlastite noge, jednako kao što joj je to isto čulo, u vrijeme kad je upisivala medicinu, vrištalo da je to pogreška. Ni u jednom ni u drugom trenutku nije smogla snage usprotiviti se bujici stvari. Bila je dovoljno otupjela da unaprijed odustane, ne shvaćajući koliku će to imati cijenu.

I evo je sad gdje plaća tu cijenu. Emil i medicina – te dvije naizgled ljekovite činjenice njezinog života – čine je bolesnijom od bilo koga tko joj dolazi na terapiju.

Hilda joj i dalje govori o svojoj nemoći, i vjerojatno uopće ne uzima u obzir mogućnost da netko koga plaća da joj pomogne treba pomoć. Laura je u jednom trenutku Hildinog monologa – a to joj se događalo sve češće – imala u ušima samo šum svijeta. Neprijateljski šum. Ništa što bi zazvučalo u njezinu korist. Nije to imalo veze ni s Hildom niti bilo s kim tko bi joj sjedio nasuprot. Jednostavno je spopadnu te smetnje u mislima – kao da bezuspješno okreće odašiljač na radiju pokušavajući naći pravu frekvenciju, a iz radija dopire samo neartikulirano krčanje.

Kad uspije pohvatati djeliće Hildina monologa, oni u njoj izazovu zavist. Hilda ima taj privilegij koji je ona sebi oduzela. Može izmisliti priče o ljudima kojih nema a žive zanemariti, može se igrati s poviješću ljudi i njihovih stvari bez ikakvih posljedica, bez štete, a sve to može ne izlazeći iz svoje sobe. Evo, i danas joj o svojim likovima govori kao da su živi ljudi, a žive ljude prešućuje.

– Moja junakinja, Melita, ima neizlječivu bolest, a skriva to od svoje obitelji. Ponaša se kao da je sve u redu, kao da će živjeti sto godina. Nitko od njezinih najbližih ne sluti da ona umire, da su joj dani odbrojeni.

– Čula sam o toj vašoj knjizi.

– O romanu. Zove se „Još malo“. Šteta što niste čitali. Sad bi vam bilo jasnije zašto vam to govorim. Jer ja se već dugo osjećam kao Melita. Glumim dobar život. Kad me pitaju što sad spremam, a pitaju me često, lažem da pišem svoj osmi roman. Nitko osim vas ne zna da romana nema, da ne mogu iz sebe iscijediti ni retka i da je to po svoj prilici neizlječivo. To je isto kao da umirem. Ponekad mislim da me sustižu sudbine koje sam izmislila. Kao da me moji junaci traže zbog osvete za život kakav sam im priredila i kažnjavaju me mojim vlastitim izmišljotinama.

– Zbilja vjerujete u to? – upitala ju je Laura, više da je prekine u njezinom besmislenom solilokviju, nego zato što ju je zanimao odgovor.

– Ne vjerujem, naravno. Ali, opet, očito je da me neka vrsta kazne sustigla. Pa pogledajte me! Ne sjedim na vašem kauču iz hira niti iz dosade. Već godinu dana nisam napisala ni retka. Umjesto da pišem, ja po cijele dane razmišljam o tome kako ne pišem.

– I mislite da je to vaša kazna? Kazna za što? Za izmišljanje života svojih junaka?

– Pa to vjerojatno ne može proći tek tako, to izmišljanje. Možda moj život počinje oponašati moje romane. U njima ima života, za razliku od mog vlastitog života. Koja je uopće moja životna bilanca? Jedno ljubavno razočaranje i sedam romana, u kojima ništa o tome ne piše. Ispisala sam stranice i stranice tuđih razočaranja, a o vlastitome nisam prozborila ni riječi. Možda zato kažnjavam svoje junake – zato što oni imaju život a ja ga nemam. Kad malo bolje razmislite, i najsporedniji likovi imaju pravo na dostojanstvo, a ja se uvijek pobrinem da im ga nekako oduzmem. Kao da ih kažnjavam oduzimajući im sreću koju ja nisam imala. „Nećete vi meni biti sretni“, tako se prema njima ponašam. Mislim da ljudi zato i vole moje knjige. Tuđa nesreća ih tješi jer im se onda njihova čini manjom.

– Kad kažete da nemate život, mislite li na to što ste sami?

– Vidite… u spavaćoj sobi imam veliki krevet. Takozvani bračni. Druga polovica tog kreveta, ona predviđena za muškarca, zatrpana je knjigama, papirima, bilješkama, olovkama, započetim rukopisima – čak i u ovom razdoblju otkad ne pišem. Ne mislim da mi nedostaje muškarac, a opet… nedostaje mi sadržaj izvan mene same. Možda bih trebala nabaviti manji krevet?