Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

TREBALE SU SE POMICATI PLANINE

Još sam se neko vrijeme trudila oko ljubavi i poezije. Nije da se baš ništa nije dogodilo, ali sva bi ta ljubavna zbivanja mogla stati u nekoliko nespretno sročenih stihova s nategnutom rimom. Zapela sam u međuprostoru između riječi i stvarnosti. Nesrazmjer između onoga što sam u stihovima opjevala i onoga što se u stvarnosti događalo bio je porazan. Nisam više bila sigurna kaskam li za životom ili pretjerujem u stihu. Sve se zakompliciralo.

Jesam, ljubila sam se. Držala sam se za ruke s Grgurom kad bi me dopratio kući. Pa kasnije s Robertom. Bio je i jedan Tonči. Ljubili smo se na klupi u parku ili na plaži kad bi pao mrak. Dopuštala bih i malo milovanja u nadi da će dodir pokrenuti sve to o čemu je moja nedonoščad od stihova govorila. Pokušavala sam opravdati značenje riječi izabranih iz rječnika kao da je život samoposluživanje u kojem s police izabereš ono što želiš proživjeti – a svaki mi je dan završavao reklamacijom. Trebale su se pomicati planine, trebala sam lebdjeti između zemlje i neba, trebala sam proživljavati strastvenu privrženost – a ništa od svega toga nije se događalo. Ti mladići nisu nimalo marili za riječi, ili bi se na početku malo pravili da mare da bi me kasnije optužili da kompliciram. I ono malo zaljubljenosti u koju bih uvjerila sebe da bih se uopće mogla ljubiti, splasnulo bi kao kolač u koji zaboraviš staviti prašak za pecivo.

Na koncu sam se pobunila protiv te ljubavi koja me zaobilazi. Pobunila sam se protiv svih koji pjevaju o njoj, uključujući i sebe. U brodskom dnevniku prekrižila sam gomilu nepotrebnih stihova. Ljutili su me jer sam zbog njih osjećala stid, a stid je bio osjećaj koji nikako nije smio biti povezan s riječima koje bilježim. Osjećala sam se kao da sam ih izdala koristeći ih u pogrešne svrhe. Nije ta ljubav vrijedna ni spomena a kamoli zapisivanja – mislila sam, uvrijeđena zbog neuzvraćenog uvjerenja da bi ljubav trebala biti nešto važno i zbog stida što sam u to bila povjerovala.

Postala sam buntovna. Spremala sam riječi u svoje duboke unutrašnje spremnike, prešućujući ih. Počela sam svirati gitaru da se okružim zvukom koji nikome ne treba objašnjavati, i pjevala antiratne pjesme umjesto ljubavnih.

Čula bih kako tata zastaje pred vratima moje sobe osluškujući što se unutra događa ne bi li barem donekle naslutio što mi se mota po glavi. Šuljao se oko mog svijeta vrebajući priliku da me zaštiti od toga nepoznatog što me muči, a ja sam pojačavala glazbu i durila se kao da su svi, uključujući i njega, krivi što teorija o životu ne odgovara praksi.

Revolucija.

To sam zapisala u dnevnik, a onda dugo ostala u krevetu zamišljajući što će se sve dogoditi kad riječi, oslobođene sužanjstva u koje su ih ljudi zatvorili s namjerom da ih ubiju prešućivanjem, krenu ulicama, parkovima, gradovima, uzduž svih paralela i meridijana, boreći se za svoje uskraćeno mjesto u našim životima. Hodat ćemo ulicama s transparentima na kojima će biti ispisani svi prešućeni pridjevi, sve imenice za osjećaje, svi prilozi koji otkrivaju kako i koliko volimo, preziremo, patimo, mislimo i čeznemo. Otključat ćemo sve kaveze u koje smo zaključali neizgovorene rečenice i pustiti ih da se slobodno kreću dočekujući ih kao davno izgubljene rođake koji su nam se nenadano vratili u život da nam ga obogate. Kad ta revolucija promijeni svijet, svi ćemo se bolje razumjeti i svima će nam biti lakše.

No bila je to jedna samotna revolucija. Revolucija ugušena već u začetku jer su se svi potencijalni drugovi razbježali. Svud oko mene, i šire, bili su samo oni koji vole da je sve po starom. Ostala sam u jednini, s riječima koje sam jedino sebi mogla upućivati bez bojazni da ću biti neshvaćena.