Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

IZ NEKOG NIŽEG NEREDA

Hilda je osobito teška na priznanjima. Dolazi joj zbog stvaralačke blokade. Ona je spisateljica – ili je barem bila dok je pisala.

Ta joj je žena zbilja iritantna. Ustvari, ljuti je to što nikako ne može detektirati je li njezina stvaralačka nemoć stvarna, ili je samo poza koju je zauzela kako bi na psihijatrijskim seansama došla do materijala za neko svoje buduće djelo. Govori kao da piše. Jako joj ide na živce književnost koju joj stalno nabija na nos – kao da ne može govoriti bez literarnog prizvuka. Evo, i danas zvuči kao da je napisala i napamet naučila monolog koji će joj izgovoriti.

– Način na koji izbjegavam sebe graniči s mazohizmom. Znam što mi je potrebno za duševni mir, a baš to si uskraćujem. Onda oplakujem sve one rečenice koje nisam napisala, kao da mi ih je netko drugi oduzeo.

Već nekoliko tjedana, koliko dolazi na terapiju, Hilda izbjegava definirati uzrok svoje stvaralačke nemoći. Tvrdi da nije bilo prijelomnog trenutka, da je jednostavno „ostala bez teksta“.

– Ponekad mislim da sam izmislila život od prije. Da je sve vrijeme u kojem sam bila pisac samo fikcija. Da je to dovršeno djelo koje se ne može ponovno ispisati. Ne znam… jednostavno… moram se rekonstruirati. Moram se vratiti riječima. Riječi se moraju vratiti meni. Moramo se sresti negdje na pola puta, riječi i ja, izgubljene međusobno.

Laura je pomislila kako se ona na pola puta mora sresti sa zdravim razumom, a Hilda joj svojim pompoznim rječnikom u tome nimalo ne pomaže. No, nije Hilda ovdje da pomogne njoj, nego obrnuto.

– Svaki dan se budim s osjećajem da ću na kraju dana biti zadovoljna sobom. Da ću napisati barem stranicu ili dvije. Budim se s planom o gustoći smisla u tom danu, koji do kraja dana iznevjerim. Postoji ta težina. Težina koja ne dolazi iznutra, nego odnekud izvana, iz nekog višeg reda. Ili iz nekog nižeg nereda. Težina koja ima moć posložiti stvari u svoju korist, a protiv mene. Borim se s tom silom, bezuspješno. Cijedim iz sebe slabašan misaoni napor koji mi u tom času djeluje nadljudski. Kamo god pokušam – praznina. Tada znam da to nisam prava ja, ali do prave sebe ne uspijevam dosegnuti. Osjećam svoje tijelo samo kao oblik arhiviran u odjeću, i stalno pokušavam odgonetnuti sadržaj iznutra, za koji samo po sjećanju mogu jamčiti da postoji.

Lauri je došlo da je upita: „I što biste sad htjeli – orden za izražavanje?“ Počela ju je plašiti nervoza koja joj se uvukla u sve pore mišljenja. Sama sebi postala je preteška, a drugi su je dovodili do ludila. Ne poradi li na toj nervozi, neće više moći raditi ovaj posao. Kad bi bila poštena prema sebi i drugima, sama bi sebi odmah oduzela licencu.

– Jeste li čitali Hamvasa? – upitala ju je Hilda sa sumnjom, očito već unaprijed očekujući negativan odgovor.

I to ju je nepovjerenje vrijeđalo. Dobro, nije čitala Hamvasa, nije nikad ni čula za njega, ali otkud toj sad već bivšoj spisateljici pravo da je prosuđuje kao nekoga tko Hamvasa zasigurno nije čitao?

– Ne. Nisam ga čitala.

– Hamvas je pisao o dijaloškoj atmosferi samoće. Moja je samoća upravo takva – ja sam u neprestanom dijalogu sa samom sobom. Dok sam pisala, ta je atmosfera bila poželjna, a sad… sad sam u dijalogu s neznankom. Ne znam tko je žena koja ne može iz sebe iscijediti ni riječ, koja se budi s idejama koje do kraja dana iznevjeri. Ona je stranac u mojoj atmosferi samoće, a prisiljena sam s njom živjeti. Ne znam razumijete li me, ali ja nemam nikakve prakse u traganju za samom sobom jer sam dosad uvijek znala tko sam, što želim i kamo idem.

– Razumijem što želite reći.

Ono njezino „Ne znam razumijete li me“ gotovo ju je izbacilo iz takta, opet. Od toga bi Hildu trebalo odučiti na ovoj psihoterapiji. Iritantan je njezin poučavateljski stav, ta navodna superiorna pozicija iz koje neprestano pretpostavlja da drugi ionako ništa nisu u stanju razumjeti.

– Vratimo se malo vašoj samoći.

– Mojoj samoći?

– Da. Vašoj fizičkoj samoći. Odgovara vam to što nemate nikoga?

Hilda je zakolutala očima. Zaklela bi se da nikad nije imala iritantniju pacijenticu.

– Jeste li čitali Virginiju Woolf ? – opet ju je nastojala uloviti u neznanju.

– Jesam, čitala sam Virginiju Woolf.

– Onda sigurno znate da je Virginija izjavila da žena koja želi pisati mora imati novca i vlastitu sobu.

– Znači, samoća je vaš izbor, zbog pisanja?

– Da.

– Ipak, vlastita soba ne isključuje život u paru.

– Zašto bi se moralo živjeti u paru? Ja sam davno shvatila da suživot nije za mene. Ne možete biti pisac a imati pored sebe nekoga tko vas dekoncentrira. Nekoga koga svaki dan morate odgonetavati dok imate toliko posla s odgonetavanjem svojih likova. Morate se odlučiti, a ja jesam. Davno.

– Niste ni pokušali?

– Jesam.

– Pričajte mi o tome.

– Ali to nije bitno za moju stvaralačku blokadu.

– Možda jest.

– Što želite da vam ispričam?

– Ono što vi želite. O muškarcu, ili muškarcima u vašem životu.

Opet je zakolutala očima. Laura se znala zapitati zašto uopće dolazi k njoj na terapiju. Ta žena nije mogla sakriti prezir prema njezinoj praksi.

Ipak, pristajala je sudjelovati – na svoj cinično-literaran način. Valjda je i te seanse gledala kao priliku za književnost. No sad je ipak malo promijenila ton, postavljajući se kao da svojoj psihijatrici radi uslugu time što pristaje razgovarati o svom ljubavnom životu.

– Jednom sam se bila zbilja zaljubila. Bila sam jako mlada.

– Koliko mlada?

– Imala sam osamnaest godina. Tek sam bila upisala Filozofski.

Laura je šutjela. Hildu je bolje ne ometati pitanjima, jer ionako nema šanse da zašuti. Previše je uživala u svojim rečenicama.

– Zvao se Vlatko. Čak mi ni to ime nije smetalo.

– Kako to mislite – nije vam smetalo?

– Pa kakvo je to uopće ime? Vlatko. Kao neki deminutiv od vlati trave, što li? To ime prolazi možda do šeste godine života, a nakon toga više nikome ne pristaje.

Laura se pravila da razumije.

– Uglavnom… Vlatko je studirao novinarstvo. Upoznali smo se u čekaonici Student-servisa. Cijelo jutro čekali smo da se pojavi neki posao, i ništa. Ja sam čitala Aristotelovu „Poetiku“ jer sam spremala ispit, a on Večernji list. Zapravo smo se oboje pravili da čitamo jer nas je prisutnost onog drugog uznemiravala. Sjedio je nasuprot i pogledi su nam se više puta susreli. Onda je on ustao, prišao mi i sjeo do mene. Započeo je razgovor o tome kako nema posla ni za lijek, a zapravo ni jedno ni drugo više nismo željeli da nam taj dan ponude neki posao. Preduhitrio je tu potencijalnu opasnost pozivom na ručak u menzi. Otišli smo na ručak, a navečer smo se opet našli. Mjesec dana kasnije već smo živjeli zajedno u njegovoj sobi u domu jer je njegov cimer preselio k curi.

– Zanimljivo.

– Što je zanimljivo?

– O čemu god ste dosad govorili, govorili ste jezikom književnosti. Kad govorite o ljubavi, činite to jezikom novinarstva. Kratke, sažete, precizne, informativne rečenice.

Hilda se zamislila. Laura je pomislila da je, možda prvi put otkad dolazi, neku njezinu rečenicu ozbiljno uzela u razmatranje.

– I što se dogodilo s Vlatkom?

– Ono što se obično dogodi ženama kad se zaljube. On mi je postao važniji od svega što sam bila isplanirala za sebe. Kuhala sam mu, prihvaćala dodatne honorarne poslove kad je spremao ispit iz Metoda istraživanja medijskog teksta, radila bilješke za njega u Sveučilišnoj knjižnici kad je spremao Teorije masovne komunikacije, prala mu odjeću da se on ne mora zamarati dok piše seminar za ispit iz Popularne kulture. Vidite, još pamtim nazive njegovih kolegija. Sve sam bila spremna učiniti za njega. Spremala sam njegove ispite umjesto svojih, analizirala njegove radove umjesto da pišem svoje. Moje su ambicije uz njegove djelovale neutemeljeno. Toliko neutemeljeno da ih nismo ni spominjali. Toliko neutemeljeno da me je bilo pomalo sram što sam ih ikad i imala.

– Veza je potrajala?

– Cijelo vrijeme studija. Njegovog studija, jer ja sam jednu godinu izgubila. Zaposlila sam se da nam bude lakše. Unajmila sam za nas malu garsonijeru na Trešnjevci, da Vlatko može raditi u miru. Ustajala sam u pet da stignem na posao u tvornicu papira. Toliko sam bila zaljubljena da mi se čak i taj posao činio romantičnim – jer ja, eto, zbog ljubavi, proizvodim papir umjesto da ga popunjavam svojim rečenicama. Hranila sam se njegovom zahvalnošću. Rečenicama tipa „Što bih ja bez tebe?“ ili „Sretnik sam što te imam“. Zasluživala sam njegovu ljubav na sve moguće načine koje sam mogla smisliti. Toliko nisko može pasti samo zaljubljena žena. Bio mi je prvi u svemu. S njim sam izgubila i nevinost, i dostojanstvo, i godinu na fakultetu, i barem dva potencijalna romana. S njim sam prvi i posljednji put nasjela na ljubav.

– Prekinuli ste kad je on završio studij?

– Kad je diplomirao, ponuđena mu je stipendija za magisterij u Americi. Kako je samo bio sretan! Neumjesno sretan. Ja sam imala još četrnaest ispita i diplomski. Nije me čak ni pokušao uvjeravati da bih mogla doći za njim, da ćemo to prebroditi, da ćemo biti u kontaktu. Raskrstio je sa mnom i s naše četiri godine dok se pakirao. Rekao je da mi je sigurno jasno da veze na daljinu ne uspijevaju, da trebamo „prihvatiti situaciju“, da ću uvijek biti „njegova najdraža uspomena“. Da bi bilo glupo da ga čekam. Da sam mu draga i da je to ono što se nikad neće promijeniti. Tek kad mi je to rekao, da sam mu draga, pokušala sam se sjetiti kad mi je zadnji put rekao da me voli. Onda sam shvatila da mi to nikad nije rekao ni prvi put.

Zatim je zašutjela. Šutjela je i Laura. Njoj se dogodilo na trećoj godini medicine. Samo, njezin Danijel nije dobio stipendiju za magisterij u Americi nego je pobjegao glavom bez obzira kad mu je rekla da je trudna.

– Prvih mjesec dana nakon Vlatkova odlaska gotovo nisam ustala iz kreveta. Htjela sam se nagutati tableta za spavanje. Pomišljala sam kako će mu netko javiti da sam se pokušala ubiti i kako će on, gonjen osjećajem krivnje, a možda malo i strahom da me mogao zauvijek izgubiti, prvim avionom doletjeti kako bi mi rekao da ne može živjeti bez mene. No bilo je jasno da ne bi došao čak ni da sam ispraznila te bočice. Nije se javio ni da mi kaže da je stigao. Ništa. Ja za njega više nisam postojala, osim kao uspomena. Kad sam se dobro isplakala, ustala sam iz kreveta i odlučila da se više nikad neću zaljubiti. I da ću napraviti nešto sa svojim životom. Nešto zbog čega će mu jednom možda biti žao.

– I napravili ste. Svi znaju tko je Hilda Zrinski.

– Osim njega.

Laura je pomislila da nazire razloge Hildine stvaralačke blokade, ali da je treba pustiti da sama dođe do toga. Nije Hilda žena koja dobro podnosi da netko umjesto nje nešto zaključi o njoj.

– Ostao je u Americi?

– Da. Ostao je. Oženio se. Koliko čujem, vodi jednu radijsku postaju u Los Angelesu.

– Koliko čujete?

– Srela sam jednog zajedničkog prijatelja koji mi je to rekao.

– Ima li Vlatka u vašim romanima?

– Nema ga. Namjerno ga nema. Dugo sam se zabavljala idejom kako će on čitati moje knjige da bi se u njima pronašao, i kako će se jadno osjećati kad se tamo ne nađe.

– To vas je zabavljalo?

– To je bila moja slatka osveta. Ili je barem trebala biti. No on vjerojatno nije nikad ni čitao ništa moje. Nikad se više nije javio.

Nije mogla ni zamisliti da će joj se to dogoditi, ali odjednom je osjetila povezanost s tom ženom koja joj od prve seanse ide na živce. Pomislila je kako su obje silom preživjele, nakon prvog ljubavnog brodoloma. Za razliku od Hilde, koja je nakon mjesec dana plakanja ustala iz kreveta s odlukom da se više nikad neće zaljubiti, ona je nakon mjesec dana plakanja ustala i otišla pobaciti. Možda ni to ne bi bila u stanju učiniti da je prijateljica Olja nije doslovce izvukla iz kreveta i odvela na kliniku. Kasnije je radila kao administratorica u knjižnici na fakultetu kako bi Olji vratila novac za pobačaj. Danijel se nikad više nije javio. Kad ga je nekoliko mjeseci kasnije ugledala u Lapidariju, gdje se pojavio s novom curom, cijelu se večer trudila da im se pogledi sretnu – ali ulovila je samo nekoliko njegovih nervoznih pogleda usmjerenih na njezin trbuh.

– A poslije Vlatka?

– Poslije Vlatka sam počela pisati. Zapravo bih mu trebala biti zahvalna što me ostavio. Na vrijeme sam raskrstila s iluzijama o ljubavi i bacila se na posao. Bolje mi je bilo s mojim likovima nego sa stvarnim ljudima. Oni te uvijek na neki način, prije ili kasnije, iznevjere. S mojim junacima nije bilo te opasnosti. Tu sam uvijek ja bila glavna. Mogla sam s njihovim životom raditi što god sam htjela, bez posljedica. Mogla sam ih čak i ubiti ako mi se htjelo.