Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

E TAD POČINJE PAKAO

Dan nakon seanse na kojoj je Pavel govorio o tome kako je lako ugađati sebi, netko je pozvonio na vrata ordinacije usred Klaudijinog termina. Kad je otvorila, suočila se s dostavljačem cvijeća i golemim buketom od frezija i ruža koji je dostavljaču zaklanjao glavu.

Uz buket je bila priložena kartica na kojoj je pisalo „Treba se samo usuditi.“ Frezije su bile bijele, a ruže crvene. Naizgled nelogična kombinacija cvijeća izgledala je nestvarno, i odmah se u njezinim mislima povezala s rečenicom iz Pavelove poruke. Taj mladić očito je, osim sa životom, znao i sa ženama.

Vratila se Klaudiji i odložila cvijeće na komodu. Nije ga stavila u vodu. I zvono na vratima usred seanse bilo je dovoljno neugodno pa nije htjela dodatno oduzimati Klaudijino vrijeme zbrinjavajući buket. Vratila se na svoje mjesto, i tek tada shvatila da će cijelo vrijeme imati izravan pogled na cvijeće koje je i bez gledanja uznemiruje.

Klaudija je plakala i, kao i obično, ispričavala se što plače. Još uvijek ne može o Viktoru govoriti bez suza, objašnjavala je, a o bilo čemu ili bilo kome drugome besmisleno joj je govoriti. Sigurna je da nema ni jedne jedine sekunde u danu kad ne misli na njega. Ne uspijeva svoj mozak natjerati na drugo. Evo, jučer je, recimo, uzela knjigu i na dvadesetoj stranici shvatila da se ne sjeća ničega što su oči navodno pročitale. Ni jedna jedina rečenica nije joj doprla do svijesti.

– Najviše me brine što su mi počeli ići na živce svi koji mi ponavljaju fraze da život ide dalje, da vrijeme liječi rane, da sam još mlada i da ću opet jednom nekoga zavoljeti. Ljuti me to. Ljuti me kad mi netko planira budućnost u kojoj bih trebala sudjelovati kao da ništa prije nije bilo, jer ja to zbilja ne mogu zamisliti.

– Vi znate da vam to govore ljudi koji vam žele dobro – rekla je, a cvijeće s komode kao da joj se podrugivalo.

– Znam, ali trenutno želim da me oni koji mi žele dobro ostave na miru. Oni me ne razumiju. Ne mogu ni naslutiti kako mi je, a ponašaju se kao da im je sve jasno.

Lauri se činilo da to cvijeće uporno komunicira s njom. Da je izaziva. Crvena, bijela i zelena udruživale su se u prigovoru da joj je život dosadan. Da je, jednostavno, previše lijena da bi za životom posegnula. Buket ju je, bez imalo milosti, podsjećao na deficit sreće s kojim se svakoga dana nosi sve teže, sa sve više nervoze i nestrpljenja. Evo, i ta djevojka koja pred njom plače – i ona se savršeno uklapa u prizor te opomene koju buket zlokobno odašilja. Ona je podsjeća koliko je život krhka i nezajamčena pojava, koliko je privremen. Već danas joj se može nešto dogoditi. Smrt je može sustići iza svakog ugla, kao što je sustigla Viktora, kao što je sustigla mamu, a ona nije učinila ništa za sadržaj vlastite odjavne špice. Cijeli je život samo odustajala. Jedino za što se istinski borila bila je diploma koju nikad nije ni željela.

– Svaki dan iznova premotam neke naše najbolje trenutke. Kad smo tek počeli hodati, Viktor je morao na nekoliko dana u Split zbog neke konferencije. Ujutro kad je odlazio jedva smo se rastali, kao da se nećemo vidjeti mjesecima. Već prvu večer sjela sam na noćni vlak za Split i ujutro mu pokucala na vrata hotelske sobe. Zagrlio me onako kako biste zagrlili nekoga koga ste oduvijek čekali i tražili. Nije mogao vjerovati da sam toliko luda da cijelu noć putujem vlakom samo da bih ga iznenadila. A bila sam. Nisam mogla zamisliti dan bez njega. Ne mogu ni sad.

Onda je opet briznula u plač. Plač na kojem joj je Laura zavidjela jer je pouzdano osjećala da je bolje doživjeti nešto tako veliko pa to izgubiti nego nikada to ne imati. Ona nije nikad upoznala nekoga za koga bi učinila nešto tako lijepo, neku ludost koju bi kasnije mogla ispričati kao dokaz da je istinski živjela. I buket koji joj se rugao s komode podsjećao ju je na tu prazninu. Dobila je ona od Emila puno cvijeća, ali ni jedan od tih urednih, očekivanih buketa nije u njoj probudio ništa osim nelagode. Ovaj buket je druga priča. Možda joj on otvara vrata u taj drugi, nedosegnuti svijet, u kojem si dovoljno luda da se ukrcaš na vlak i cijelu noć putuješ nekome bez koga ti je dan nezamisliv.

– Oprostite – šmrcala je Klaudija.

– U redu je. Morate se dobro isplakati.

– Najgore je ujutro. Ujutro se, svaki dan iznova, moram suočiti s činjenicom da ga više nema. Kad se navečer uspavljujem, gotovo počnem vjerovati da je on na nekom putu s kojeg će se vratiti dok spavam. U snu se valjda u to još dublje uvjerim. A kad se probudim ujutro… kad odem u kupaonicu i vidim onaj tranzistor… kad osvijestim da trebam samo jednu šalicu, iako sam već, po navici, skuhala dovoljno kave za dvije… e tad počinje pakao.

Buket je stršao u prostoriji punoj suza. Klaudijine su se vidjele, njezine nisu. Tu asimetriju stalno je proživljavala. Ni jedne jedine suze nije mogla iscijediti iz sebe, iako je sa sigurnošću znala da su joj spremnici tuge prekrcani. I eto sad tog buketa, tog putokaza koji je usmjerava u neki novi, drukčiji svijet, u kojem bi i suze možda bile moguće. Bolje su i suze od praznine, u to je sad već sasvim sigurna.

Klaudijin termin je istekao, pa je ostala sama u prostoriji s Pavelovim cvijećem, uznemirujućim i privlačnim u isti mah. Nije imala vazu pa nije znala što bi s njim. Ne može dopustiti da uvene. Mora mu omogućiti priliku za život – kao i sebi, uostalom. Bilo joj je čudno nositi se odjednom s vezama između ljudi i stvari koje su joj se same od sebe nametale. Nije naviknuta na metafore, a sad kao da se protiv njezine volje same pojavljuju iza svakog ugla, snalazeći se u njezinim mislima kao da su tamo boravile oduvijek.

Imala je cijeli slobodan sat do Hildinog dolaska pa je odlučila izaći i kupiti vazu. Možda će Pavelovo cvijeće biti jedino koje će ikad boraviti u toj vazi, ali ne može ga samo tako ostaviti. Ne može ga ponijeti ni kući, gdje mu nije mjesto.

Žurila je prema trgovini s opremom za dom kao da je to što mora obaviti strahovito važno, kao da će, ne kupi li tu vazu, budućnost odustati od svoje slabašne namjere da je ugodno iznenadi. Nervoza njezinih potpetica odzvanjala je ulicom, a ona je mislila na cvijeće koje, tamo u ordinaciji, zahtijeva život. Život koji ovisi o njoj.

Već je bila krenula prema blagajni s bijelom vazom, a onda se vratila do police i uzela crvenu. Sva ona bjelina u njezinoj ordinaciji ionako je posve neutemeljena.

Mogla bi početi prkositi svom životu u kojem se ništa nije događalo. Prkositi mu crvenom vazom, nepromišljenim postupcima, Pavelom. Mogla bi prestati biti tako pritajena, zgrabiti svoj orijentir potencijalne sreće koji joj se sad nameće toliko jasno da ga čak ni ona, zaronjena u svoje nezadovoljstvo kao u turobnu ali sigurnu zonu bez promjena, ne može ignorirati.