Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

ALI NISAM

Još mi ostaje samo napisati vam otpusno pismo, gospođo psihijatrice; gospođo Luketin, ili Maras, ili Herman, ili gospođo Marić ili Bulić, ili gospođo bilo koje drugo obično hrvatsko -ić. Svejedno je kako ću vas nazvati, jer vi ste ionako moj falsifikat. Postojali ste samo da bih mogla pred vas iskrcati svoj registar šutnje, sve ono zbog čega sam se morala isplakati.

Sjedim tu pred vama, već mjesecima, i dovodim vam najslabiju sebe koju vam uopće mogu dovesti; bespomoćnu sebe koju sam pronašla dok sam se tražila i gubila, dok sam zdvajala nad preživljavanjem, dok sam umirala i uskrsavala. Dovela sam vam, jednu po jednu, svaku sebe koju sam vam uopće mogla dovesti, pa čak i svoju mušku inačicu koja zna sa životom – sve te neuspjele verzije sebe koje mi sudbinska matematika nije namijenila pa sam nagađala o njima kakve su mogle biti da su morale zaživjeti.

Dovela sam vam sve nas koji smo vam ispovijedali kako podnosimo ono što ne možemo podnijeti, a vi nam, gospođo psihijatrice, niste znali pomoći. Niste se mogli zadubiti ni u moju istinu ni u moju laž ni u moje literarne izmišljotine koje su meni stvarnije nego što ćete vi ikad biti. Bavili ste se svojim životom, životom koji sam vam izmislila da se odvratim od sebe, da nadmudrim stvarnost; životom koji sam vam namijenila da biste vi umjesto mene odustali.

Gospođo psihijatrice Herman, ili kako ću vas već nazvati, znam da se niste zanosili idejom da možete bilo koga spasiti, ali evo, dogodilo vam se nehotice. Poslužili ste svrsi, i sad možete, tamo negdje na trećem svijetu u koji odlaze oni koji su započeli život na drugom, mirne savjesti biti sve ono što ste željeli. Što se mene tiče, možete sve ovo shvatiti kao arheološko iskopavanje jedne osobne povijesti po koju sam ja umjesto vas morala duboko zaroniti.

Vi ste bili moja adresa, gospođo psihijatrice. Bili ste moj Toma, i moj brodski dnevnik, i moj rječnik, i odredište za moje sedmo čulo, i moja medicinska enciklopedija. Bili ste pomoćni kotačić na mom biciklu, onda kad više nije bilo tate da me pridržava.

Ako ste ikad i gajili iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol, nakon mene ćete tu iluziju lako sahraniti. Reći ću vam ono što sada, nakon svega što sam vam povjerila i istresla pred vas kao da me pažljivo slušate, pouzdano znam: čovjek na koncu sve mora odraditi sam.

Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren – koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se, na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati. Pred tim je, doktorice Herman, vaša medicina posve nemoćna.

Ne napadam vas i ne prozivam – samo vam oduzimam ionako labave iluzije koje sam vam bila namijenila. Uostalom, istih tih iluzija lišavam i sebe. Jer da nisam krenula svojom stranputicom, možda bih i ja danas uzalud pokušavala spašavati ljude i možda ne bih znala pronaći ovaj, svoj, način da spasim sebe. I zato sada, dok se zauvijek opraštam s vama, posežem za jedinom konkretnom utjehom koju ste mi ostavili u naslijeđe tijekom svih ovih mjeseci u kojima sam falsificirala vaš život da bih spasila svoj: Mogla sam to biti ja.

Ali nisam.