Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

TAMO JE BIO NETKO MOJ

Uvijek ću mrziti onaj osjećaj olakšanja koji me preplavio u trenutku njegove smrti – olakšanja zbog spokoja koji je smrt donijela njemu, ali i olakšanja što sam u tom trenutku bila uz njega, što nisam propustila njegov odlazak. Ovo drugo, sebično olakšanje hranilo se jednomjesečnim strahom od pomisli kako bih uopće nastavila živjeti s osjećajem krivnje da sam se tada zatekla u susjednoj sobi, pod tušem, ili na nekom glupom nužnom mjestu poput obližnje trgovine. Ono prvo posljedica je svjedočenja patnji koju uzrokuju stravični bolovi, gubitak ljudskog dostojanstva, poništavanje svijesti lijekovima i slabošću. U nekom trenutku počneš željeti da muke prestanu, iako zapravo sebično želiš da osoba koja pati i dalje živi, pa makar i u tim neljudskim uvjetima – jer sve dok živi ti se ne moraš suočiti s gubitkom.

Kad se to naposljetku dogodi, shvatiš koliko je smrt neumoljivija od umiranja. Umiranje traje samo jedan odlomak vremena, a smrt zauvijek.

Zauvijek.

Prošlo je puno vremena prije nego sam pokušala ponovno primijetiti svijet. Ono vani, izvan provalije koja se u meni otvorila.

Tako ću, pogledat ću vani – mislila sam – i nagovarala se da otvorim prozor.

Kad sam to napokon učinila, vani je bila noć i svud naokolo svjetlucala je ulična rasvjeta i tuđi prozori. Kao male zvijezde u prizemlju neba, tako je to izgledalo. Treperenje koje dokazuje život. Neki drugi život, koji s mojim nije imao nikakve veze osim što me podsjećao da život negdje postoji, u što je bilo teško povjerovati.

Pokušavala sam mislima ostati tamo, izvan sebe.

Vidjela sam ulicu. Crveni automobil. Autobus. Ljude koji silaze na autobusnoj postaji. Ljude bez dobi, bez spola, tako izdaleka. Čula sam zvukove bez vidljivog izvora koji se udružuju u nedefiniranu buku na koju se nitko ne osvrće. Plava vrećica u ruci mladića koji prelazi cestu. Majka s djetetom u naručju. Život. Boje. Život. Koraci. Život. Glasovi. Život. Pokreti. Život.

No stalno sam se ispočetka vraćala u svoju prazninu. U svoju neželjenu jedninu. Nisam se uspijevala zavarati životom koji sam s prozora promatrala kao da gledam u razglednicu iz kakve daleke zemlje koja mi je poslana greškom. I taj me život samo podsjećao na smrt. Drugi žive – i to je neka vrsta nepravde. Drugi žive, a njega nema. Toliko ljudi ostavljenih na životu koji meni nisu potrebni.

Svijet se podijelio na ovaj i onaj, a meni je onaj postao bliži. Tamo je bio netko moj.

Kamo god bih krenula, ako bih uopće pokušala nekamo krenuti, u meni je bila golema rupa. Zamišljala sam kako joj razdirem pokrov i natrpavam je stvarima. Svime što bi mi došlo pod ruku. Svime što je ostavio za sobom, umjesto sebe. Ona Marquezova rečenica da bi ljudi koje volimo morali umrijeti sa svim svojim stvarima razjasnila mi se u svoj svojoj nepodnošljivoj istinitosti.

Ne znam je li vam poznat taj osjećaj nepravde kad osoba postane uspomena. Ako ste izgubili nekoga koga ste voljeli, onda znate. Ostane samo gomila stvari, samo predmeti koji bole. Ne možeš ih baciti, a ne možeš ni živjeti s njima. Bivši život na policama, u ormarima i ladicama. Dokumenti koji više nisu na snazi, koji dokazuju samo nevažeću prošlost. Vozačka dozvola, putovnica, domovnica, zdravstvena iskaznica, diploma, rodni list, ugovori, potvrde o boravišnim adresama koje opisuju puni krug svih adresa na kojima je živio. Zauvijek zatvoren krug. Posljednja adresa je konačna. To je grobna adresa, s imenicom polje u nazivu. Polje četrdeset i šest. Prva adresa koja nije ulica. I za to postoje dokumenti. Nakon papira koji potvrđuju da si bio, dolaze papiri koji potvrđuju da te više nema. Smrtni list, izvješće mrtvozornika, povijest neizlječive bolesti, dijagnoza crno na bijelo upisana na uputnicama, nalazima, otpusnim pismima. Meni je pismo cijeli život nosilo značenje lista koji spaja ljude, a sad sam pred sobom imala pismo koje razdvaja jer otpisuje čovjeka. Otpušta ga, ali ga zapravo otpisuje. To pismo nosi poruku: Idite kući, mi vam više ne možemo pomoći. Nitko vam ne može pomoći. Otpuštamo vas iz bolnice, otpuštamo vas iz života. Još malo, i više nećete sudjelovati u svijetu u kojem borave preživjeli. Papir s takvom porukom ne bi se nikako smio zvati pismom.

Pokušavala sam, dakle, gledati kroz prozor da ne bih gledala u te ladice, police i ormare, u stvari koje su ostale na brisanom prostoru nepostojanja. Odbijala sam prihvatiti pomisao da ih on više nikad neće koristiti, i stalno sam se vraćala istoj užasavajućoj spoznaji da je s njim nestalo i sve što je pamtio – uključujući i mene.

Postojao je netko tko me volio, a on se više ne može sjećati ni mojih ruku, ni mojih riječi, ni moje ljubavi. Na tu vrstu nestajanja nikad nisam računala. Bila sam spremna povjerovati u Boga, u zagrobni život u kojem sjećanja umrlih opstaju. Bila sam spremna dopustiti postojanje raja u kojem bi bilo moguće da on, okružen zelenilom razlistanog drveća, s čašom crnog vina sjedi pored štafelaja i slika moj portret prema živom sjećanju koje mu smrt ne može oduzeti. Ili mi na nekoj obali piše duga pisma o pamćenju svega što smo zajedno proživjeli. Pisma koja nikad, nikad, nikad neću dobiti.