Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

SA SVAKIM SLJEDEĆIM KILOMETROM

Sve što su Pavel i ona na tom izletu proživjeli – a malo toga stane u dva ukradena dana koja je ona pokvarila svojim prenemaganjem – kao da se poništilo u tišini u kojoj su se u kasno jutro vozili natrag prema Zagrebu. Kao da toga nikad, nikad, nikad nije ni bilo. Kao da je umrlo.

Nije htjela nagađati o tome što se Pavelu motalo po glavi. Zaronila je u sjedalo i obuzeo ju je tihi prkos zbog tuđih očekivanja. Svi od nje uvijek nešto očekuju. I njezini pacijenti, i njezina umjetna obitelj, a sad i Pavel. Iz dana u dan u svojoj ordinaciji sluša kako drugi olako koriste zamjenicu ja, kao da svi osim nje imaju pravo izražavati se u prvom licu. Ona je zbog svoje profesije osuđena na drugo. Već sutra netko će joj sjediti na kauču i morat će cijediti iz sebe formulacije koje počinju s vi ili ga podrazumijevaju. Pokušajte se sjetiti… Mislite li da to ima veze s… Što ste osjećali kad…

Dosta joj je tog prisilnog usredotočivanja na tuđe sudbine, na tuđu nevolju. Svi će ti ljudi, prije ili kasnije, ovako ili onako, preboljeti ono zbog čega su joj došli, i onda će, kao i mnogi ranije, jednoga dana reći da im je bolje i da više neće dolaziti. Osovit će se na noge i vratiti u svoje živote, nakon što su sve što ih je mučilo donijeli u njezin – a njoj nakon svega ostaje i njezin i njihovi tereti, i sve to za naknadu koja joj zapravo uopće ne treba jer joj je na raspolaganju sve što se može kupiti novcem. Trebala bi uvježbavati pravo na svoju zamjenicu u prvom licu. Možda će već sutra sjesti na onaj svoj bijeli kauč i započeti monolog u prazno, čisto da čuje i vlastiti glas u toj gramatičkoj kombinaciji.

Mogla bi za to rezervirati Pavelov termin. On joj nakon ovog izleta sigurno više neće dolaziti. Osjeća to u njegovoj šutnji, u držanju koje isključuje bliskost. Kad već plaća svoje dijaloge, radije će ih platiti nekome koga njegova sposobnost za život neće frustrirati i tko će ga znati izazvati na pravu razmjenu mišljenja. Na pravu razmjenu svega. Ona je zapravo njemu trebala plaćati seanse. Ne seanse, nego kolegij iz življenja – koji, evo, nije uspjela položiti.

Ali nije je briga. Mogla bi čak reći da osjeća olakšanje. Pavel ju je izazivao na život, a ona se samo želi sklupčati, pritajiti i izostati. Kad joj on dolazi u ordinaciju, uvijek se osjeća kao učenica koja nije napisala zadaću, koja nije zapamtila ništa od gradiva koje joj on pokušava utuviti u glavu. Gotovo s nježnošću pomislila je na Emila koji ju je jednostavno puštao na miru prilagođavajući se bez prigovora svakoj njezinoj mrzovolji.

Sa svakim sljedećim kilometrom koji su prevaljivali, sve je više čeznula za prešućivanjem. Za tišinom. To je ono što joj se najviše svidjelo pod morem. Dolje nema riječi, nema komunikacije. Samo plutanje – što joj ionako najbolje ide i na suhom.

Zatvorila je oči kao da se više ne mora probuditi. Pavel ju je mogao iskrcati bilo gdje, zbilja joj je bilo svejedno. Pravila se da spava, ili je barem vjerovala da će to tako izgledati. On se nije bunio. Pojačao je malo glazbu kao da i sam namjerno obeshrabruje potencijalni razgovor, onako kako je tata radio vozeći je mami u bolnicu. Jedine riječi koje su još podijelili bile su o tome gdje joj je najzgodnije da je iskrca.

To je, zapravo, posve logično. Čovjek koji ima petlje živjeti po svome, jednako tako mora imati petlje izostaviti iz svog života nekoga tko se u njegov ne uklapa.

Ostavio ju je u blizini njezine kuće, a opet dovoljno daleko da Emil ne vidi tko ju je dovezao. Nije mogla izbjeći misao kako je to skrivanje ponižavajuće. Nije baš neki podatak u biografiji skrivati od muža ljubavnika s kojim čak nisi uspjela obaviti ono zbog čega se ljubavnici i imaju.

– Odmori se – rekao joj je kod prtljažnika, kad joj je predao kofer.

To njegovo odmori se sadržavalo je dozu ironije, ili se njoj samo tako učinilo. Tako to kažemo ljudima za koje mislimo da imaju puno veći problem od umora, pa biramo za njih utjehu zbog koje će misliti da ga nismo prepoznali nego vjerujemo da će dobar san sve popraviti. On je bio taj koji je imao pravo na običan umor. Tri dana s Laurom Herman izmorilo bi čak i nekoga otpornijeg na nevolje koje dolaze u vidu osobe koju ničim ne možeš navesti na optimizam.

– I ti – rekla je, samo što je ona to doista i mislila.

Do kuće je imala nekoliko minuta hoda. Nekoliko minuta u kojima je, umjesto bilo kakvih drugih misli, odlučila brojiti svoje korake. Iako je uvijek zazirala od brojeva, oni su u tom času bili jedino pouzdano za što se znala uhvatiti, jedino izbjegavanje koje joj je palo na pamet, pa makar taj račun bio posve beskoristan. Kad bi se mogla postaviti poput knjigovođe koji jednostavno napravi bilancu i ne sumnja u svoje brojke, sigurno bi došla do poraznih rezultata – ali sad joj se čini da bi bilo lakše preuzeti na pleća potpuni poraz nego i dalje tražiti odgovore kojih nema.

Sto trideset i šest koraka, toliko ih je bilo. Sto trideset i šest prilika da stane, da ne nastavi. Ni jednu nije iskoristila, kao i obično.

Emil je još bio na poslu. Gabrijel se baš bio vratio iz škole i domaćica ga je dočekala s ručkom. Njezin izostanak očito nije poremetio ništa u urednom rasporedu obitelji Herman, koja se i bez nje sasvim dobro snalazila.

Poljubila je Gabrijela i domaćici rekla da nije gladna. Samo je strašno umorna.

– Odmorite se – rekla joj je ona, a Lauri se učinilo da je to onaj isti ton, isto izbjegavanje istine koje je čula od Pavela sto trideset i šest koraka ranije.

A zbilja je bila umorna. Ovaj jedan pokušaj da promijeni nešto u svom životu izmorio ju je više od svih prijašnjih odustajanja od bilo kakvih pokušaja. Trebao joj je samo krevet. Krevet iz kojeg, da se nju pita, više nikad ne bi morala ustati.