Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

IPAK SU ONE UPUĆENE MENI

A onda je počelo to s pismima. Ne vjerujem da to možete zamisliti, kakva god bila vaša epistolarna povijest. Naša je zbilja monumentalna. Posjedujem golemu arhivu međusobnog zavođenja riječima. Arhivu koja dokazuje koliko su kilometri koji su nas razdvajali bili bespomoćni pred silinom onoga što nam se događalo.

Znate što u rječniku piše za pismo? Piše da je to omotnica u kojoj je papir s tekstom koji se šalje drugome. Mislim da u rječniku nema nepravednije definicije, da nema opisa koji više ponižava neku imenicu. Dobro, vjerojatno ima i takvih pisama. Pisama koja su samo to – papir s tekstom u omotnici. Danas se samo takva i šalju. U poštanske sandučiće stižu nam samo obavijesti, reklame, dopisi i računi. Ljudi komuniciraju praktično i kad se vole. Kad nisu zajedno, posluže se telefonom, mailom, chataju na nekom messengeru, otipkaju SMS. Mi nismo imali ništa od toga – ali i da smo imali bilo bi isto. Na tim smo pismima izgradili svoj svijet iznad svijeta, koji nas je spasio od odustajanja. Prisiljeni na daljinu, zavodili smo se samo riječima. Njima smo se i tješili i čekali i nepovratno povezivali. On je to zvao gramatikom srca.

„Toliko je snažan osjećaj, toliko je moćan da su se sve ironije na trenutak ugasile, a distance posrnule u svijetlu sjenu života“, pisao mi je. Ne mislim vam sad citirati njegove rečenice, ne brinite. Ipak su one upućene meni. Bez uvrede, ali ionako biste puno toga teško razumjeli. Ne govorim vam to kao psihijatrici, nego kao bilo kome izvana. Imali smo svoje šifre za osjećaje, svoj interni jezik koji smo sricali kao pravi ljubavni početnici koji nastoje shvatiti raskorak između slabašnosti riječi i onoga što pokušavamo imenovati.

Pisala sam mu za vrijeme predavanja, u tramvajima, u krevetu i za stolom. Pisala sam mu i u hodu kad mi se činilo da ću jedino tako spasiti neku rečenicu koju sam mu namijenila. Pisala sam mu i svojim još uvijek neodlučnim rukopisom, i na Unisovoj pisaćoj mašini, pa i lijepljenim slovima iz novina kad mi se činilo da obični fontovi ne mogu prenijeti izvorni osjećaj. Zašto su to katkad mogla slova izrezana iz novina – ne znam objasniti. Sve je moralo biti različito, podignuto bar malo iznad tla i iznad stvarnosti, gdje smo lebdjeli u međusobnoj ovisnosti o toj razmjeni rečenica koje su putovale vlakovima, avionima, kombijima, nedokučivim poštanskim kanalima koje sam zamišljala od trenutka kad bih pismo odnijela na poštu, od trenutka kad bih počela iščekivati njegovo.

Nikad ih nisam ubacivala u sandučiće. Sandučići su mi djelovali kao skučene tamnice u kojima će moja pisma morati odslužiti dugu robiju čekanja prije nego krenu na njegovu adresu.

Vjerojatno mislite da pretjerujem, ali ne zamjeram vam. Da nisam u tome sudjelovala, teško bih i sama povjerovala u takvu epistolarnu bajku.

Jednom sam mu, recimo, poslala posve prazan list papira. On ga je znao pročitati.

Ne znam je li me ljubav okrenula šutnji zato što mi sve te riječi koje su prevaljivale kilometre nisu mogle nadomjestiti blizinu, ili sam jednostavno posumnjala u njihovu vjerodostojnost, suočena s hladnoćom kojom ih je rječnik objašnjavao.

Rječnik je počeo skupljati prašinu. Znam da sam još potražila značenje riječi šutnja, i da je tamo pisalo da je to stanje kad se ne govori. Meni je šutnja postala stanje kad se osjeća.

Govorenje bi bilo uzalud.