Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

NEKOME JE I TO DOVOLJNO

Jasno je njoj da samo treba uzeti svoj život u svoje ruke. Vjerojatno je lakše nego što se čini. Dalo joj je misliti ono što joj je Pavel ispričao o ideji za film. Bilo je kao opomena. Zamislila je neku davnu Rimljanku koja nije znala za mnoge stvari koje su njoj danas na raspolaganju – a pogotovo ne za anksiolitike. Minutaža njezine sreće u odnosu na Laurinu sigurno je bila veća i bez svih pomagala kojima se Laura uzaludno služi. Da se upustila u bizarne usporedbe i dodala im svoju domaćicu koja dolazi pospremati njezinu moderno opremljenu kuću, da im je dodala svoje ormare prekrcane garderobom kojoj se uopće ne veseli, svoj uredno pokošen i održavan vrt u kojem nikad nije znala uživati, svoj saldo na računu koji je bio toliko postojan da o njemu nije morala ni razmišljati – vjerojatno bi je osjećaj srama porazio do te mjere da o sebi misli još lošije nego inače. Rimljanka koju je zamislila možda je bila zadovoljna malim stvarima. Usrećivalo ju je, recimo, voće koje bi joj toga dana netko darovao, ili sunce zbog kojega će joj se rublje brže osušiti.

– Apsurdno je koliko nam je toga odnijelo sve što danas imamo. Odnijelo nam je sve ono što smo još mogli imati da nemamo sav taj višak koji umnožava očekivanja – rekla mu je, pušeći već drugu cigaretu uz kavu koju su ispijali na terasi apartmana.

– Mislim da si spremna za Visovac – nasmijao se.

– Možda sam se samo spremna preobratiti na život.

– E to nam treba: manje filozofije a više života – zaključio je Pavel, i ustao, odlučan da tu misao odmah provede u djelo.

Zvučalo je kao da će je odvesti u krevet.

No poveo ju je na obećani izlet usred izleta, usred jezera rijeke Krke.

Dok su se vozili prema Remetiću, razmišljala je o Pavelovoj karizmi. Neki ljudi to jednostavno imaju, bez namjere i truda. Ne sjeća se kad joj je zadnji put netko bio karizmatičan. Možda njezin otac, prije majčine bolesti, dok je još bila djevojčica kojoj se uloga oca kao zaštitnika podrazumijeva. Kad se majka razboljela, otac se smanjio. U njezinim očima postao je samo slab, nervozan muškarac koji na životne nedaće reagira izbjegavanjem. Zamjerila mu je taj kukavičluk, da bi ga kasnije i sama preuzela kao najsigurniji oblik života. Ili, točnije rečeno, kao najsigurniji oblik iščezavanja.

I to joj je oduzeto. Kad njezina bezimena pacijentica govori o svome ocu, zavidi joj na nježnoj sjeti koju prati svaka njihova zajednička uspomena, na emocijama koje su očito dijelili čak i kad nisu bile naglas izgovorene. To je otac koji se uvijek tiho brine za svoju kćer, čak i kad je daleko, a njezin nema pojma gdje je ona sada ni što joj se u životu događa – jer se njegovo zanimanje za nju svodi samo na promašaje koje joj može zamjeriti.

U Remetiću su se ukrcali na brod, i dok je pramac rezao mirnu površinu jezera prema Visovcu, činilo joj se kao da uplovljava u bajku, jer u takva je mjesta u stvarnosti teško povjerovati.

Klisure protkane zelenilom uzdizale su se iznad glatke plavozelene površine jezera usred kojeg je spokojno počivao otočić na kojem su se iza visokih borova nazirale zidine franjevačkog samostana Majke od Milosti i stidljivo izvirivao zvonik crkve Gospe Visovačke. Nije se osjećala kao turistkinja koja prvi put posjećuje nepoznato mjesto. Samo je mislila na to kako će se tamo iskrcati, doživjeti ono što joj je iz nekog razloga namijenjeno, i prepustila se tome izostavljajući svaku misao koja bi je mogla omesti. Pavel je šutio, kao da je svjesno odlučio pustiti je da doživljava stvari bez uputa, ili se samo njoj činilo da se radi o tome. Mogla mu je biti i smiješna u svojoj naivnosti. Ne susrećeš svaki dan psihijatricu koja se ponaša početnički i koja se životu čudi kao da joj je započeo jučer. Doduše, trudila se odigrati kakvo-takvo iskustvo, ili barem djelovati nezainteresirano za iskustva koja su joj promaknula – no već zna da je Pavel dovoljno pronicljiv da je pročita. On zna sve o svemu. Evo, prije nego što su se ukrcali na brod rekao joj je da na malenom Visovcu obitava čak sto devedeset i pet biljnih vrsta, od čega je osamdeset kultiviranih. Osjetila se kao jedna od onih sto petnaest, koje treba kultivirati.

Znao je i za dekret pape Inocenta XI. koji se čuva u samostanskom muzeju. Po tom dekretu udjeljuje se potpuni oprost onima koji visovačku crkvu posjete 2. kolovoza, na blagdan Gospe od Anđela. Bio bi to dobar datum za nju – kad bi mogla povjerovati u potpuni oprost za grijeh promašenog života, ili u oprost općenito. Sjetila se svoje pacijentice koja je išla tražiti oprost kad je nehotice ubila muhu. Nije ga našla u crkvi, nego u rječniku. Kojim bi se ona rječnikom morala poslužiti da stavi točku na sve svoje promašaje, da se obnovi do stanja iz kojeg bi mogla sve ono što se može kad sam sebi ne stojiš na putu?

U muzeju je bila izložena i knjižica s Očenašem, veličine svega nekoliko milimetara, koja se smatrala najmanjom knjigom na svijetu dok je sitnoćom nisu nadmašile još manje. Tri i pol milimetra molitve. Nekome je i to dovoljno. Možda je tajna samo u osjećaju da se imaš kome obratiti, da nisi baš posve sam u svemiru, da vjeruješ u nekoga iznad sebe i svijeta, tko zna što je za tebe najbolje.

Kad su ušli u samostansku crkvu, preplavilo ju je nešto poznato a daleko. Osjećaj koji je poznavala toliko davno da joj se činilo kao da je iz tuđe prošlosti. Na trenutak je opet mogla biti ona djevojčica koja s majkom kleči na nedjeljnoj misi i obraća se Bogu s povjerenjem u njegovu brigu za sve koji su mu se došli obratiti. Gotovo je mogla nanjušiti miris sapuna kojim se majka kupala u nedjeljna jutra, jedina kad nije stavljala parfem. Majka je vjerovala da je Bogu skromnost najmilija vrlina pa je u crkvu odlazila u jednostavnim haljinama neutralnih boja, kakve je i Lauri birala nedjeljom.

Nije osjećala nostalgiju za tim vremenom kad je još nedužno vjerovala da čovjek uzornim ponašanjem može zaslužiti sve dobro što će mu se u životu dogoditi. Preplavila ju je samo bezazlena sjeta sjećanja koja ne uključuje žaljenje. Osjećala je ono što je, valjda, trebala nad majčinim grobom – nad kojim je uvijek dosad osjećala samo gorčinu i napuštenost. Majka nije bila pod onom hladnom mramornom pločom na Mirogoju. Nikad nije to mjesto uspjela doživjeti kao njezino počivalište. Svaki put se iznova nadala da će tamo osjetiti njezinu prisutnost, da će joj se moći obratiti – a to se nikad nije dogodilo. Dvadeset i jednu godinu gledala je u ploču na kojoj je u mramor bilo urezano njezino ime kao da je pogriješila lokaciju, kao da je stalno upućuju na pogrešno mjesto, i vraćala se kući uvijek s istom prazninom iznevjerenih očekivanja.

Ovdje, u crkvi Gospe Visovačke, prvi put je pomislila da je to to. Da je majka odozgo gleda. Da je cijelo vrijeme vidi i da je zabrinuta za nju. Da zna i za njezino trajno nezadovoljstvo, i za Xanax, i za besmislenu praksu u ordinaciji u kojoj zavidi ljudima koji joj dolaze po pomoć, i za mržnju koju je počela osjećati prema Emilu, i za strah od ljubavi prema djetetu koje nije njezino, i za ovaj izlet s mladićem s kojim namjerava prevariti muža. Osjećala se kao djevojčica ulovljena u nečem zabranjenom, ali joj je krivnja donijela olakšanje – kao da je od tog trenutka oprost u tuđim rukama, a ona samo mora saslušati svoju pokoru i pokajati se onako kako bi majka od nje očekivala.

Klaudija joj je na jednoj od prvih seansi govorila baš o tome kako zavidi ljudima koji od početka steknu osjećaj da je pokojnik dolje, ispod grobne ploče. Ona nije mogla zamisliti da je Viktor tamo. Nije to čak ni bio Viktor, nego samo njegov pepeo. Morala je prenijeti njegovim roditeljima želju da bude kremiran, iako bi im najradije bila zatajila da su o tome razgovarali. To je tako nepovratno, tako konačno. „To više nisu ni ostaci, nego ostaci ostataka“, rekla joj je tada. „Postoji samo jedno mjesto na kojem osjećam njegovu prisutnost, a to je naša kupaonica. Uvijek smo zajedno prali zube, i on bi ustima punim paste pokušavao pjevušiti melodiju koja je svirala na tranzistoru. Nasmijavao me mumljajući preko četkice, a ja bih sjela na rub kade i promatrala ga kao da tu predstavu izvodi prvi put. Danas sjednem na rub kade i razgovaram s njim. Jedino tamo to činim.“

Tako se Laura osjećala sada. Vjerojatno se radi samo o mjestu na kojem se zatekla – jer bio je to prvi put nakon majčine smrti da je ušla u neku crkvu. Možda se Pavel u njezinom životu pojavio samo zbog toga da je doprati do ovog trenutka, do mjesta gdje će svesti račune sa svojom prošlošću, s uspomenama koje u kontradikciji s golim životom nisu znale zaživjeti onako kako uspomene zaslužuju.