Mogla sam to biti ja | Marina Vujčić

PREŠUĆUJUĆI SVE OVO

Ne brinite, neću vam secirati svoju sreću do u detalje. Ionako nisam ovdje zbog nje, nego zato što sam je izgubila. S vremenom sam naučila biti obzirna kad govorim o njoj jer znam da može pogoditi one koji nisu doživjeli ništa slično. Svi se uglavnom prave da im je drago zbog vaše sreće, ali kad im o tome govorite, drže se kao da im je nabijate na nos.

Ne mogu vam opisati koliko se grozim tih imenica koje su se ofucale od pretjerane upotrebe – pogotovo imenica sreća i ljubav. Još kad se počnu kombinirati, prožme me jezična jeza. Ljubavna sreća zvuči kao sintagma preuzeta iz sapunice, toliko je potrošena u svemu dosad izrečenom i napisanom. Sram me je koristiti takve izraze za ono što smo mi imali, ali nemam izbora jer mi je jedina druga opcija prešućivanje. Mogu vam reći, na primjer: Živjeli smo u stanju potpuna zadovoljstva i smirenosti zasnovanom na unutarnjem, duševnom miru i skladu – što za sreću piše u rječniku – ali to bi zvučalo kao da nam je samo bilo dobro, kao da nam je, eto, samo bilo lijepo. Mogla bih vam reći, na primjer, i: Bili smo ludi jedno za drugim, ali naša je „ludost“ bila smirena i ne dočarava ono što smo imali jer mi bismo bili ludi tek da nismo mogli biti zajedno. Mogla bih vam reći i To je bilo to, ali nije dovoljno. Za kojim god riječima da posegnem, zvuče mi kao da nas umanjuju. Zvuče izdajnički.

No to zapravo nije važno jer ionako nisam ovdje da biste vi shvatili moju priču, nego zato da je sebi izgovorim u terapijske svrhe. Ponekad mislim da bi bilo bolje da o njoj samo šutim, da je samo nosim sa sobom i u sebi, kao što sam i činila sve ove godine – ali nije pomoglo. Djelovalo je samo dok nisam ponovno oboljela od svoje boljetice i dok sam mislila da mogu i bez riječi. Sad bih se, prešućujući sve ovo, osjećala kao da poništavam vlastitu povijest i kao da ništa od svega toga nije bilo važno. Kao da sam propustila priliku da nas spasim u jedinoj dimenziji u kojoj još možemo preživjeti.

Opet vam objašnjavam svoje razloge, kao da ćete nešto reći na sve ovo. Htjela sam samo naglasiti da se ne obazirete na potrošene riječi. Zamislite umjesto njih neke koje pojačavaju sadržaj običnih imenica, samo još nisu uvedene u jezik. Moram se držati priče, vremena, činjenica – barem u onoj mjeri u kojoj činjenice pamtim.

Nismo dugo bili u podmornici, tek nekoliko mjeseci. Selili smo se svako malo, a svaki put smo imali sve više stvari koje smo u nove stanove prebacivali tramvajima i autobusima. Ne samo da nismo imali auto, nego nismo ni poznavali ljude koji ga imaju. Vukli smo u kutijama i torbama svoju skromnu imovinu u nove kvartove, nove prostore, u tuđe stanove i na tuđe adrese koje su privremeno postajale naše. Kod svake selidbe maštali smo o tome kako bi bilo lijepo imati vlastiti stan – ne zato što smo željeli nešto posjedovati, nego zato što nam je dosadilo uvijek iznova premještati svoj život. Mijenjao se samo okvir zajedništva – kvadratura, namještaj, pogled kroz prozor, susjedstvo – sve drugo je bilo po našem. Sjećam se barem desetak naših adresa u prvih osam godina. Katkad bismo se naviknuli na bolje – na sobu više, na perilicu rublja, na hladnjak, na neograničeno grijanje i toplu vodu – a onda se opet vraćali u uvjete u kojima smo paštetu za hladnih dana čuvali na prozoru a za toplih je kupovali netom prije večere.

Danas su to, kako kaže Arsen u onoj pjesmi, „lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva“. I tada su bili. Evo, to nas možda približno dobro opisuje – nostalgija za vremenom koje dijelimo obuzela bi nas već u sadašnjosti.

Tako je bilo sve do teških, olovnih vremena, koja nitko ne želi pamtiti. Baš kad su se mnoge stvari posložile u našu korist, kad sam ja diplomirala i dobila posao u školi a njemu, nakon svih objavljenih proza, u kazalištu postavljena prva drama, počeo je rat. Oružani sukob velikih razmjera između dviju ili više država, dvaju naroda, dviju ljudskih skupina. Definicija zvuči gotovo nedužno, kao da se ne tiče konkretnih ljudi i njihovih malih sudbina, kao da se „sukob velikih razmjera“ odvija negdje mimo njih. A nama se, kao i mnogima, srušio vanjski svijet. Urušio se unutra, na onaj za koji smo vjerovali da je nedodirljiv. „Kao strahovi bili su mi bliže, kao činjenice ne mogu ih uvrstiti“, rekao mi je u noći kad smo, odbijajući poći u sklonište, iza zamračenih prozora pokušavali procijeniti koliko su nam detonacije blizu. Sve sam željela odmah zaboraviti: izdaju razuma, užas zbog dojučerašnjih prijatelja koji nestaju ili onih koji zdušno podržavaju zlo, njuškanje po rodnim listovima, stotine tisuća besmislenih smrti – ali pamćenje nas obično najbolje služi kad ga najmanje želimo.

Jednog od tih dana rekla sam mu kako se prvi put u životu nadam nekom čudu, i kako prvi put osjećam da bi nam trebalo pomoći nešto izvan nas samih. Bilo je to vrijeme kad se činilo da se nikad nije dogodilo ništa dobro, ili barem da je sve dobro, ako ga je i bilo, bilo uzalud. Naš život nije bio u našim rukama.